Glazba srednjeg vijeka
Širenjem kršćanstva diljem Europe svaka zemlja je unosila svoje elemente u glazbu obogaćujući je novim doprinosima narodnog podrijetla...
Srednji vijek, razdoblje od tisuću godina, obilježeno je velikom seobom naroda, uspostavljanjem feudalnog društvenog poretka, mnogobrojnim ratovima, širenjem i jačanjem kršćanstva na području onoga što se danas naziva zapadnom civilizacijom. Potonje je iznjedrilo najveću karakteristiku ove najduže povijesne epohe: veliki utjecaj Crkve na sva područja uključujući i glazbu.
Prvi kršćani bili su asketskog duha: glazbu nisu njegovali kao umjetnost te su sve ono što je podsjećalo na poganstvo uklonili iz službe, uključujući pokret i ples. Instrumenti su bili zabranjeni, a najviše se poštivao tekst kao nosilac poruka. Himne, strofne pjesme istočnjačkih korijena, vjernici su počeli pjevati u 4. stoljeću: slavile su kršćanske istine i odražavale osobne individualne osjećaje.
Širenjem kršćanstva diljem Europe svaka zemlja je unosila svoje elemente u glazbu obogaćujući je novim doprinosima narodnog podrijetla. Rim se bojao tih promjena zbog mogućeg uzurpiranja jedinstva koje se temeljilo na nepromjenjivosti jezika (latinski), obrednika i glazbe.
Takva situacija zahtijevala je akciju čišćenja i unificiranja za koju je najzaslužniji bio papa Grgur I. Veliki (590.-604.), začetnik mnogih reformi u liturgiji. Izvršio je odabir obaveznih crkvenih korala, jednoglasnih crkvenih pjesama izvođenih bez pratnje instrumenata, i uvrstio ih u posebnu zbirku Antifonarij. Po njemu, jednoglasno pjevanje se naziva gregorijanskim, a nakon papine smrti u 7. stoljeću, stvara se novorimski koral poznat pod nazivom gregorijanski koral. Prema namjeni koralni napjevi se izvode u vrijeme mise od pet stavaka: Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus-Benedictus i Agnus Dei. Pjevali su ih za to posebno školovani zborovi od sedam pjevača u Rimu, a nazivali su ih schola cantorum, pjevačka škola.
Koral je bio prvo veliko glazbeno-umjetničko ostvarenje, ujedno i najstarija uobličena glazba europskog Zapada koja se izvodi još i danas. Lako pamtljiv i funkcionalan, imao je važnu ulogu u razvoju višeglasja. Mnogi poznati skladatelji kao što su Johann Sebastian Bach i Franz Liszt u koralima su nalazili inspiraciju i tematiku.
Srednjovjekovna glazba dala nam je dva velika otkrića: notaciju i višeglasje. Neumatskom notacijom (6.-13. st.) zapisana je sva jednoglasna glazba srednjeg vijeka. Neume (znakovi) se nalaze iznad teksta označavajući visinu tona. Razvojem višeglasja trebalo je bilježiti i trajanje tonova pa je stvorena menzuralna notacija (13.-16. st.) kojom su se označavale sve višeglasne pjesme do kraja 16. stoljeća.
Pojava višeglasja vrlo je važna za povijest europske glazbe jer je bila temelj za razvoj polifonije i harmonije bez koje se ne vokalna i instrumentalna glazba kakve poznajemo danas ne bi mogle razviti. Najstariji zapisi višeglasja potječu iz 9. stoljeća kada je najčešći, ujedno i najjednostavniji oblik višeglasja organum: crkveni glazbenici koralnoj su melodiji dodavali jednu, a kasnije dvije ili tri melodije razvivši tako paralelni, slobodni i melizmatički organum.
U razvoju višeglasja bitno je pet razdoblja: škola Notre Dame (sredina 12. st.- 1250.); ars antiqua (1250.-1320.); ars nova (1320.-1400.); nizozemski polifoničari s predrenesansnim obilježjima 15. stoljeća i glazba renesanse 16. stoljeća u novom vijeku.
Predstavnici pariške škole Notre Dame jesu Leoninus, prvi zborovođa katedrale, sa svojom zbirkom Magnus Liber Organii njegov nasljednik Perotinus koji je istu osuvremenio. Ars antiqua stil je 13. stoljeća u kojem motet postaje središnjim glazbenim oblikom, a Johannes de Garlandia i Johannes de Grocheo istaknutim skladateljima. Ars novu odlikuje napuštanje liturgijskih tekstova i skladanje svjetovne glazbe. Guillame de Machault autor je prve sačuvane polifone mise Notre Dame i najduljeg instrumentalnog hoquetusa nad tenorom na riječi David što predstavlja jedinstveni slučaj u povijesti glazbe. Nizozemski polifoničari europskom su višeglasju dali načelo imitacije i čišćenje polifonog sloga: John Dunstable, Guillame Dufay, Jakob Obrecht...
Glazba srednjeg vijeka prilično je unaprijedila glazbenu umjetnost. U nasljeđe nam je ostavila crkveno jednoglasje bizantske i katoličke Crkve, tekovine višeglasja, razvoj glazbene teorije i notacije, početak procvata svjetovne glazbe koji će se nastaviti u idućem razdoblju, renesansi.
Svjetovna glazba suprotstavljala se Crkvi
Crkva je jedina imala mogućnosti i interes da čuva kulturno-umjetničke materijale koji su nastajali u njezinu području. S druge strane, zauzimala je neprijateljski stav prema elementima u narodnom glazbenom stvaralaštvu koji su se zbog veće slobode u tematici i izražavanju sukobljavali s načelima Crkve. Tako su mnoge narodne popijevke ostale sačuvane postavši temeljnom melodijom višeglasne skladbe svjetovne i religiozne tematike.
Viteška poezija i glazba drugi je naziv za svjetovnu jednoglasnu glazbu ovog razdoblja. Bila je popularna od 10. to 13. stoljeća, a razvila se u južnoj Francuskoj s trubadurima i širila na sjever Francuske s truverima te minnesangerima na Njemačku i druge europske zemlje. Ovi plemići-pjesnici izmišljali su tekst i melodiju, najčešće su svoje pjesme pjevali sami za određeni krug poznatih na dvorovima. Teme su im bile najčešće neuzvraćena ljubav, ljepota prirode i žene, viteški život...
Žongleri su imali veliku ulogu u širenju i razvitku narodne glazbe. Ovi putujući pjesnici, zabavljači, pjevači, plesači, glumci, mađioničari su imali težak društveni položaj te nisu imali nikakva prava: Crkva ih je posebno progonila zbog slobode tekstova gledajući u njima „pomoćnika đavla.“ Prenosili su novosti pa su vršili i funkciju putujućih novina. Njihovi se tragovi vide u današnjem cirkusu.
Golijardi su bili siromašni putujući studenti. Kritizirali su tadašnje društvo, a posebno Crkvu. Imali su znanje latinskog, pismenost i pjesme s tematikom grčke mitologije i povijesti. Njihova zbirka se zove Carmina Burana od koje je njemački skladatelj Carl Orff uglazbio 25 skladbi u 20. stoljeću.