Glave koje govore
4. izdanje IKS festivala, međunarodnog festivala suvremenog kazališta, otvoreno je predstavom Talking Head skupine Liquid Loft, u ponedjeljak 15. lipnja, u splitskom HNK-u.
U spoju plesa, scenskog pokreta, dijaloga, gotovo maničnih monologa i ponavljanja, što riječi, što pokreta, dvoje je glumaca/plesača problematiziralo komunikaciju i suvremene medije. Stephanie Cumming i Luke Baio mijenjaju uloge inovativno koristeći efekte web kamera, pa je svako novo iskrivljeno lice (iskrivljena glava koja govori) prikazano u projekciji na velikom platnu prilika za korištenje novog glasa, karaktera i tematike razgovora. Ono što vezuje sve te ispremiješane ličnosti, a samim time i plesače, jest nemogućnost razumljive komunikacije. Bilo da je riječ o brzini govora, cikličkom nizanju riječi, plesu koji je doveden do razine robotiziranosti ili iskrivljenim slikama na ekranu laptopa, oni nikako ne uspijevaju uspostaviti jasnu komunikaciju, poruka uvijek ostaje negdje između, nedovršena (incomplete, kako pri kraju predstave uzvikne Cumming).
Ponavljanje kao lajtmotiv provlači se kroz pokrete, riječi i strukturu predstave; predstava završava na sličan način kako je i počela, s izvođačima skrivenima ispod konstrukcije koju pomiču svojim pokretima, tvoreći od nje skulpturu. Cumming na početku predstave na zaslon računala tipka riječi pjesme The Windmills of Your Mind Noela Harrisona, u kojima se provlače motivi stalnog ponavljanja (Like a circle in a spiral / Like a wheel within a wheel / Never ending or beginning / on a ever-spinning reel) da bi na kraju predstave i sama zapjevala te iste stihove.
Izgleda da su riječi glavni nositelj predstave, riječi koje više i nisu riječi, već brojnim ponavljanjima postaju tek nagomilani glasovi. Riječi su izgovorene prebrzo, premonotono, u krug ponovno i ponovno pa odjednom postaju ritam, glazba, pozadina za pokret i ples. Na trenutke duhovita, Talking head uspijeva zadržati interes publike najviše zbog iznimne sposobnosti mijenjanja uloga dvoje izvođača, pri čemu izdvajam Cumming koja vješto preskače iz uloge u ulogu, rečenice izgovara gotovo kompjuterizirano, izrazito razumljivo i čisto, popraćene gestikulacijom i mimikom koje sa sobom nose dodatnu dozu uvjerljivosti. Iako završava na sličan način kao što je i počela, predstava upravo završetkom otkriva dubinu jaza koji je stvoren između muškarca i žene; naime, na početku predstave oboje su prekriveni jednom plošnom strukturom, dok na kraju predstave sa zida pada druga struktura, koja je dotad imala ulogu platna za projekciju, pa su Luke i Stephanie ostali razdvojeni, svako ispod svoje plohe od koje može stvoriti neki novi oblik, neku novu skultpuru, neki novi pokušaj komunikacije i slanja poruke.
Kreativni ravnatelj i koreograf predstave je Chris Haring, za glazbu je zaslužan Andreas Berger, a za scenografiju i oblikovanje svjetla Thomas J. Jelinek. Predstava je nastala prema zamisli I tekstu Fritza Ostermayera.
Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.