Festivalska snaga Jonathana

Pri slušanju albuma Bliss, prvijenca riječkog indie rock benda Jonathan, slojevita muzika i kvalitetni tekstovi, (već) definiran i prepoznatljiv zvuk stvaraju dojam kao da je riječ o bendu koji je iza sebe ostavio već barem dva-tri albuma i koji s jedne strane izvrsno primjenjuje žanrovski recept, a s druge strane ne boji se dodavati svoje začine ni izlaziti izvan okvira. A kad ih se sluša uživo, taj se dojam potencira, barem ako je suditi po njihovu nastupu u splitskom klubu Judino drvo.

Koncert je imao nenametljiv, laganiji početak uz pjesmu Gone: slučajno ili ne, započinjanje koncerta pjesmom koja se ne nalazi na albumu dalo je do znanja da se bend ne zaustavlja na svojem prvom albumu i da im kreativna snaga nije na pauzi. Prodorni i karizmatični vokal Zorana Badurine Zira, za kojim nisu zaostajali ni Branko Kovačić na bubnjevima, ni Tomislav Radinović i Darko Petković na gitarama ni basist Nikica Jurjević, zauzimao je postupno prostor kao plimni val, čija je snaga eskalirala već pri izvedbi pjesme Communicate a nije se smanjila ni na samom kraju, pri drugoj izvedbi široj javnosti možda najpoznatije i mnogima najprepoznatljivije njihove stvari – Maggie na bisu.

Izmjena u brzini bubnjačkog ritma, u žešćim i laganijim gitarskim rifovima, Zirov raspon vokala (koji se dao jasno uočiti pri slijedu pjesama Sweat – Umbrellas in the Sun – Pictures) fiksirali su i kontinuirano zadržavali pažnju, ali i nadišli su granice klupskog prostora i stvorili energetski izrazito nabijenu festivalsku atmosferu, što se moglo vidjeti i po publici kojoj nije dugo trebalo da se opusti i da se iz suzdržanog ljuljanja s noge na nogu prepusti zvuku koji su riječki rockeri proizvodili nešto više od sat i pol vremena. Jedan od trenutaka koje treba izdvojiti svakako je izvedba pjesme Pictures, gdje je možda i najjasnije došla do izražaja muzička snaga benda i u kojoj su se zvuk vokala i gitare savršeno pratili i nakupljali se da bi eksplodirali u zadnjoj minuti, a tekst pjesme mogao bi se čitati zasebno kao poezija. Upečatljiva je bila i izvedba pjesme School, što zbog refrena koji se brzo uvuče u uho, što zbog punk-rock zvuka koji je pozivao na skakanje. Riječ je ujedno o pjesmi kojom je koncert trebao biti priveden kraju. I da jest, takav bi energični završetak bio efektan, no žestoki bis na zahtjev publike bio je još efektniji.

Spontana i iskrena energija, koja je s pozornice zarazila i publiku, odavala je da nije riječ samo o iskusnim muzičarima koji su se, eto, udružili u novi bend: bez obzira na prethodno muzičko iskustvo ili na činjenicu da su neki od članova angažirani i u drugim bendovima, Jonathanov zvuk ne bi bio ni približno onakav kakav je na albumu i kakav je bio za nastupa u Judinom drvu da se svi članovi benda nisu poklopili i uskladili, a Jonathan ostavlja upravo takav dojam – da je riječ o potpunoj sinergiji. Ni u jednom trenutku nije se mogla osjetiti nikakva distorzija u nastupu, nikakvo, recimo to tako, muzičko iščašenje – čak i ako u pojedinom trenutku dominira vokal ili gitara, nisu istureni i ne skreću pažnju s muzike benda kao cjeline, a takav nastup uživo nerijetko je teško postići i bendovima s puno duljim stažom (dakako, ima i onih bendova u kojima ciljano vokal i/ili jedan instrument nose ostatak benda, ali o usporedbi s takvim bendovima ovdje nije riječ).

Ponekad njihov zvuk podsjeća na Franz Ferdinand (npr. Paperman i Communicate možda će podsjećati na Franz iz doba albuma You could have it so much better), nekoga će možda u onim žešćim momentima podsjetiti i na Queens of the Stone Age, a moglo se čuti i da ih se uspoređuje i s Interpolom ili s Mando Diaom ili ih se naziva malo mračnijim Hivesima ili žešćim Strokesima. I točno je da strani utjecaji, primarno britanske škole, na Jonathan ne staju na engleskom izričaju (koji treba pohvaliti imajući na umu koliko je teško stvoriti kvalitetan tekst na jeziku koji nije materinski i koliko je teško u nastupu izbjeći akcenatsku zamku i ne zvučati poput Rade Šerbedžije u, pa, svakom filmu na engleskom jeziku - a Jonathanu je uspjelo oboje). Ipak, činjenica da ih se uspoređuje s nizom bendova a da pritom nijedna usporedba nije potpuna, odnosno nedostatna je za definiranje njihova zvuka, kao i činjenica da ih se ne može jednostavno svrstati u samo jednu ladicu impliciraju da je riječ o bendu autentičnog zvuka i autentične izvedbe, a ne o pukom patchworku vanjskih utjecaja ili zbroju pojedinačnih sposobnosti i afiniteta članova benda. Jednom su prilikom članovi objasnili da je Jonathan alter ego njih pet, a svirka u petak to je i potvrdila – kad Jonathan nastupa, na pozornici možda jest pet osoba, no usklađeni su kao da je riječ o jednome i, ono što je važnije od bilo čega spomenutog, uživaju u svojoj muzici. Ako je netko prije nastupa i mislio da je Jonathan samo marketinška predstava, koncert u Judinom drvu nesumnjivo ga je uvjerio u suprotno. 

Na kraju preostaje pohvaliti i ekipu Judinog drva ne samo jer su zaslužni za prvo predstavljanje Jonathana splitskoj publici, nego i za kvalitetno ozvučenje i prikladnu rasvjetu koji su imali nezanemarivu ulogu u ukupnoj atmosferi.