Everybody loves Jozo

Kad odrasteš u kraju u kojem se najveći dio tvojih sumještana preziva Čeko Leko Vučko Skoko Škoro Škojo Gugo Guvo Prce Krce i Štrce, onda biti izdanak loze Trulinih i nije neki naročiti hendikep. No, kad s nepunih šesnaest i po upišeš treći razred srednje građevinske u Splitu, tada breme što ga vučeš u osobnoj može postati zafrkana stvar. Pogotovo kad si sam u nepoznatom gradu, nosiš teške vunene džempere s izvezenim jelenima i pahuljicama i govoriš iđeš i nako...

Ipak, mladi Jozo Trule nije se dao impresionirati novom sredinom, brzo je pohvatao konce, spoznao tko je tko i uočio važnost zidića za razvijanje socijalne inteligencije. Stoga je s lakoćom, u samo dvije godine školovanja stekao dvije svjedodžbe, jednu za zidara, a drugu za rukovaoca građevinskim strojevima. Zadovoljivši time roditeljske ambicije, Jozo je pustio kosu, nabacio tri kila i počeo prašiti heavy metal u bendu zvanom Glomazni otpad. Za prijatelje je postao Truli. S ipsilonom na kraju.

Svirali su uglavnom po garažama, napravili nekoliko demo snimaka a jednom su zamalo nastupili na humanitarnom koncert za žrtve poplava. Naime, neposredno prije zakazanog nastupa bubnjar Glomaznog otpada krivo je procijenio jednu ćošu, proklizao MiZijem u živicu ud šimšira, slomio ruku i nagnječio rebra. Shvativši na vrijeme da od basistiranja u rock bendu neće biti kruha, Jozo se zaposlio u Dalmacijacementu, upoznao jednu Jasnu i počeo kovati planove za budućnost. Posao mu nije bio odveć zahtjevan, trebao je kontrolirati peći s klinkerom, a s vremenom se navikao i na rad u smjenama. Prva smjena, druga pa treća, a onda dva slobodna dana.

Kuc kuc amo kuc tamo, kupio je zemljište na Umčinama i počeo graditi kuću. Na divlje, dakako. Ali računao čovjek s onom – najprije štalicu a onda i kravicu. Uredio je garažu i donju etažu, gornju ostavio u grubim radovima, neožbukanu. Kad se bude moglo… Doći do Umčina lakše je nego li objasniti gdje se nalaze. Od Solina prema Kaštelima do raskrižja kod OdjeBausa, a potom slijediš tipičnu hrvatsku priču, dvaput desno, jednom lijevo dok ne shvatiš da si zalutao. Ipak, ne treba odustajati jer tu iza prvog zavoja, čim se zaobiđe Manita glavica, otvori se pogled na pitomu udolinu u kojoj se smjestilo dvadestak kuća, mahom izniklih u vremenima tranzicije.

Ispočetka su ga susjedi gledali s podozrenjem. Kao, šta se tu neki cementinjo ima gurati u elitno naselje! Kako i ne bi! Fina se bratija u Umčinama skućila. Sve trokatnice lijepe na kub, k'o da ih je Picasso projektirao. U prvoj kući do trafostanice živio je odvjetnik Ante Lažeta sa ženom, punicom, četiri kćeri i šnaucerom Kikijem. Odmah do njega u istom nizu isticala se kuća doktora Metličića, uglednog proktologa, a tek malo poviše zaokružio se posjed Paška Plazibata, načelnika policije, od milja zvanog prvi pendrek Kaštela.

Mada je Trulin kućerak izgledao čemerno prema ovim gotovo aristokratskim dvorcima, Jozi to nije nimalo smetalo. Žilav, sitan, dinamitan, uljudan i razgovorljiv, spretan s rukama, uvijek spreman pomoći bilo da se radi o popravci perilice za rublje, kiseljenju kupusa ili instalaciji MaXTeVea. ubrzo je postao miljenik čitavog susjedstva. Osobito se svidio gospođama. Lažetinku je podsjećao na pokojnog ujaka, Metličićku na Mela Gibsona a Plazibatku na prekmursku gibanicu.

Nisu ni odvjetnik, liječnik i prvi pendrek ostali imuni na njegov šarm. Pogotovo kad su shvatili su kako od njega mogu imati neke sasvim male koristi zbog kojih će ih žene manje gnjaviti.

Eto primjerice Plazibatka već mjesecima prigovara:
- Daj mužu – oćeš mi konačno popravit onaj škafetin?
- Koji škafetin? Ah da onaj... Sutra ću.
- Danas ću - sutra ću, tako govoriš ima već vlašku godinu. Sjeba si mi psihu, a nije te nimalo briga – namusila se. - Oću, ma sutra ću sigurno, počeše se Plazibat iza uha, svjestan da se upravo zahvaljujući njegovoj nespretnoj ručerdi raspao škafetin od psihe u kojemu njegova ljubljena drži kremice pomade i maskare.

Htio je Plazibat natuknuti Jozi da on to pokuša srediti, ali opet mu bilo nekako ispod časti. Jest da je Trule super susjed, ali brate, polako postaje zamorno što je taj Jozo najbolji u svakoj disciplini. Jesu li balote u pitanju – Jozo valja, tuče, bombizaje ko veliki, na malome balunu – ista stvar, Jozo dribla, puca, zabija dok se oni gegaju po igralištu ko nilski konjevi. Nekidan osvanule neke Švabe u Umčinama, zalutali valjda, znoje se od muke gdje će i što će, Lažeta maše rukama, Metličić se znoji, pokušava im nešto objasnit štrase ova štrase ona kad eto ti Joze – sporazumio se u čas, špreha njemački ko da se rodio u Drniš Partenkirhenu, a ne tamo gdje žive Prce Krce i Štrce.

Jednoga dana, dozvao odvjetnik doktora i pandura pa im onako u povjerenju prišapnuo:
- Slušajte, meni se čini da je situacija pomalo izmakla kontroli. Nešto je trulo u Umčinama naselju. Dok mi krvarimo na poslu, Jozo je stalno s našim ženama. Jel' se vama čini da on u zadnje vrime nekako prečesto tuče treću smjenu?
- Ko mu može uć u trag s tim smjenama – dometne Metličić.
- Mi očito ne možemo, ali kako njih tri uvik znaju u kojoj je? Koje tri? Naše žene bogati. U svako doba dana i noći znaju di je Trule.
- Ajme!
- Šta?
- Ajmeeee!
- Pa to sa smjenama, to im je šifra razumiš, dva dana prva, dva dana druga, dva dana treća i onda je dva dana slobodan, je li vi shvaćate šta oću reć?
- Šta?
Pa prva smjena je moja žena, druga tvoja Metličiću, a treća tvoja, Paško!
- Nemoguće!
- Sve je moguće.
- Jebate, stvarno je!
Još istu večer, Plazibat je odlučio instalirati bube za prisluškivanje dnevnom boravku i spavaćoj sobi. I nije trebao dugo čekati. Već sljedećeg jutra, Lažeta ostao malo duže kod kuće kao treba se pripremiti za parnicu. U neka doba, ugleda Jozu kako sigurnim korakom ide put Plazibatove kuće. Zvoni kratko, otvaraju se vrata, Plazibatka u kućnoj haljini načas izađe na verandu, osvrne se lijevo-desno pa se vrati unutra. Još se zavjesa na Lažetinom prozoru nije ni primirila, okrenuo je broj prvog pendreka Kaštela. Konspirativnim glasom je izrekao dogovorenu šifru - Alo, zubatac je u vrši, zubatac je u vrši!
Plazibat spremno uskoči u službeni Nissan Patrol, prozuji kroz svih sedam Kaštela, ali pred Umčinama naglo uspori pa se ušulja u kuću kao neki tat.
Odškrine vrata dnevnog boravka – u njemu nikoga. Domigolji u kuhinju pa stavi slušalicu u uši. Čuje ih! Izgleda da su u spavaćoj sobi, gore na katu!
Šćućurio se u kutu i sluša. Polako razabire razgovor.

- Slušaj, ja ću ga sad podigit, a ti ga primi s druge strane i lagano pridrži – čuje kako Jozo tiho govori.
- Kako god ti kažeš. Samo da se namistim kako triba. Jel ovako dobro? - čuje i ženu svoju rođenu kako odgovara.
- Odlično, a sad samo pinku raširi nogice....

Plazibatu je udarila krv na obraze.
CIRRRRNNNNNN – nenadano zakrči nepodnošljiv zvuk u slušalici, Plazibat odskoči kao da ga jarac iz Sadina nabio na rogove.
- Majketi šta je ovo bilo?
- Prebaci skušalicu na drugo uho i nastavi prisluškivati.
- Malo mi je nezgodno, teško ulazi, morat ćemo pričekat da se stvrdne - opet začuje Trulu.
- Samo polako, Jozo, nigdi nam nije priša – odgovara ona kurbetina dabili kurbetina.
Plazibatu tlak skočio na trista, već je počeo smišljati planove za brzo djelovanje kad se ono iznebuha opet slušalicom prolomi – CIRRRRNNNNNNNNNN!
- U kurac i ministar i njegove mjere štednje, kakve nam je ovo bube nabavija, bit će kineske, jeba on sliku svoju!
Bolnih ušiju, u gotovo predinfarktnom stanju, teškom je mukom razaznavao zvukove u slušalicama.
- E vidi sad jel ti lipo klizi ?
- Poaaala šta je lipo kliznija, famozno, pa ovo nije za virovat. Jozo da mi nije tebe, ne bi ni znala kakvi su to gušt! Ma kako si mi ga lipo namisitija. U cencu!
Shvativši da je prikupio sve potrebne dokaze Plazibat je jurnuo prema vratima spavaće sobe, naglo ih otvorio, ugledao njih dvoje i ostao - PAF.

Biografija autora

Darko Veršić, rođen u Splitu, kod starog Hajdukovog, posljednjeg dana zime davne 1966. Odličan u osnovnoj, vrlo dobar u srednjoj, dobar u auto-školi, dovoljan na fakultetu i nedovoljan za snalaženje u kandžama liberalnog kapitalizma. Svakog dana na radnom mjestu daje vrijedan doprinos dubiozama hrvatske brodogradnje.
Slobodno vrijeme uglavnom pogubi putem pa je bolje da ga ima što manje. Ponekad nešto napiše na blogu Brod u boci.