Ethnoambient zaprašio Gradinu

Polujubilarni, petnaesti Ethnoambient doveo je na Gradinu najmanji broj izvođača posljednjih godina – svega četiri benda su predstavila svoju glazbu – no to nije utjecalo na konačan dojam festivala: izvrstan, kao i obično.

Ovo je izdanje proteklo u dosta familijarnom tonu – samo je jednome sastavu ovo bilo prvo pojavljivanje pred solinskom publikom. Tako su nas prvoga dana, u petak, točno u 21 sat, dočekala poznata lica: Andrew Cronshaw i Ian Blake koji su Gradinu posjetili prije sedam godina, a ovoga su im se puta, pod zajedničkim imenom SANS, pridružili i Sanna Kurki-Suonio te Tigran Aleksanyan. Jedinstven doživljaj na trenutke potpuno ambijentalne glazbe kroz čije se tiše trenutke isprepliću zvukovi dječje igre i šuma rijeke nije moguće prenijeti riječima – oni koji vjerno posjećuju ovaj festival godinama, znaju da će rijetko gdje pronaći glazbeno iskustvo koje će se približiti ovome. Nažalost, našlo se u publici i onih koji su iskoristili priliku za ćakulu, bez prevelikog obzira prema onima koji su došli slušati. Nakon pola sata muziciranja bez kontakta sa publikom, glazbenicima kao da se razvezao jezik: Blake se prisjetio kako im je bilo lijepo prošli put kada su bili ovdje te je istaknuo kako je publika bila super.

Oblak prašine nad Gradinom je bio sve veći

Cornshaw je veći dio vremena svirao Slovak fujara flute, ogromnu pastirsku zviždaljku, kako ju je opisao Blake, a upoznao nas je i sa instrumentom marovantele koji je sam Cornshaw dizajnirao inspiriran magadarskim marovany i finskim kantele.

– Nema puno ljudi u publici koji govore finski – nasmiješila se pjevačica predstavivši nam bizarnu priču o majci koja odluči ubiti svoje tri kćeri kako bi sin bio sretan. – Na kraju nitko nije sretan – zaključila je.

Nakon sat vremena glazbe, SANS su napustili sa pozornicu, ali kada su se vratili po instrumente dočekao ih je veliki pljesak pa je Andrew nagovorio pjevačicu da ostane i otpjeva nam finsku uspavanku koja se u njenoj obitelji prenosila sa koljena na koljeno.

Malo nakon 22 sata na pozornici se pojavio bend zbog kojega je, kako se pokazalo, većina posjetitelja te večeri kupilo kartu – još jedno jako poznato lice – Kries. Činjenica da su započeli lagano sa Oj livado rosna travo nije zbunila prisutne koji su se sa prvim zvukovima lijerice zalijepili uz pozornicu. Već na drugoj pjesmi, Zora, gitaristu je otišlo pojačalo, ali to nije utjecalo na kvalitetu izvedbe – dok je tehničko osoblje rješavalo ovaj problem, mi smo uživali u Kolendarima.

– Ivan sadi život oko sebe – komentirao je karizmatični vokal benda pjesmu Ivo sadi bora zelenoga, dajući do znanja kako cijeni ovo druženje koje se tradicionalno ponavlja iz godine u godinu.

Kako je koncert odmicao, tako je oblak prašine nad Gradinom bio sve veći i veći, a pokreti sve brži. Plesači su se penjali na pozornicu, vrtili u krug sa Novakovićem, a u jednom ih je trenutku bilo toliko da se bend jedva vidio. Nakon blagoslova sa Izvir voda izvirala, pridružio im se Tigran Aleksanyan i zajedno sa Andorom Véghom započeo poznatu melodiju. Premda Zumba, svaki puta u drugačijem aranžmanu, svaki puta nova i svježa, obično označi kraj nastupa, nakon desetak minuta čarolije i pokušaja benda da napusti pozornicu, ipak smo ih glasnim argumentima uspjeli nagovoriti da prije oproštaja izvedu još jednu pjesmu.

Song to set people free

U subotu su nas na Gradini u 21 sat dočekali Rohoncz Music Manufactory, mađarski duo na lutnji i raznim puhačkim instrumentima, koje je doveo Andor Végh. On nam je na hrvatskom predstavio bend, pošto su se njih dvojica teško snalazili i sa engleskim, objasnivši kako oni sviraju tradicijske instrumente na netradicionalan način. Duo ni svojim plesnom glazbom iz Rumunjske i Bugarske ipak nije uspio natjerati prisutne da pomaknu nešto više od ruku, no zato se dlanovi nisu štedjeli. Na koncu nastupa pridružio im se i Andor te su izveli zajedno dvije pjesme.

Možda je na nedostatak zainteresiranosti za ples utjecao nedostatak udaraljki, što su debelo nadoknadili Lo Cor de la Plana, vokalno instrumentalni sastav koji je zatvorio ovogodišnji Ethnoambient. – Oni koji su ih gledali 2003. znaju što ih čeka, oni koji nisu će vidjeti sada – najavio je Francuze Mojmir Novaković, ne krijući zadovoljstvo što ih ima ponovo priliku predstaviti solinskoj publici. A ni bend nije krio svoje oduševljenje što su se ponovo našli na istoj pozornici.

Raspoloženi Manu Théron je od trenutka kada se našao pred mikrofonom uspostavio odličan kontakt sa publikom. Odmah je demonstrirao svoje znanje hrvatskog – Dobra večer, kako ste – komentirajući kako je to njegov domet, ali se definitivno demantirao tokom nastupa, pokazavši da mu je posjet prije devet godina itekako ostao u sjećanju. Sa strana pozornice se već pri prvim taktovima skupila masa plesača, koje je nakon desetak minuta Théron pozvao da se smjeste ispred benda. – Prije nekoliko stotina godina u Francuskoj smo napravili veliku revoluciju! Odlučili smo odrezati glave bogatim ljudima. Vi u Hrvatskoj ste sigurni – zafrkavao se Théron pozivajući publiku da se približi pozornici na kojoj su već djeca cupkala u ritmu. – Tražimo jednu damu koja je iz Marseillea od muža pobjegla u Salonu. Ona je večeras u publici. Ako zaplešete s nama, možda je pustimo da ostane – započeo je Théron priču koja je rezultirala velikim kolom pred pozornicom. Odabrao je izvjesnog Nikolu u crvenoj majici te ga uputio da uhvati ruku nice lady do njega, te tako oforme lanac kojemu je Nikola bio vođa. Théron je demonstrirao plesne pokrete koje su članovi publike uhvaćeni u kolo potom izvodili za trajanja pjesme. Dotičnu damu više nisu spominjali pa možemo pretpostaviti da je publika zadovoljila.

Théron nije zabavljao samo publiku – u jednom je trenutku primijetio prelijepog, kako je rekao, žohara na pozornici te sugerirao jednom od članova benda da ga oženi, što je izazvalo napadaje smijeha među pjevačima koji su grcajući ipak uspješno izvodili svoju dionicu. Pošto je veći dio prisutnih bio na nogama i truckao se u ritmu, ako već nisu plesali pred pozornicom, Lo Cor de la Plana imali su poteškoća sa zaključivanjem nastupa, jer ih publika naprosto nije htjela pustiti da odu. Iz trećeg pokušaja im je ipak uspjelo, i to nakon što su izveli song to set people free, kako je rekao Théron, prekinuvši čaroliju započetu dan ranije.

– Moje je srce k'o po Gradine – za kraj nam se obratio Mojmir Novaković, zahvaljujući svima koji čine festival – organizatorima, sponzorima, a u prvom redu publici koja se iznova vraća svake godine.