Ethnoambient stao u dva dana

Solinska je Gradina u petak i subotu, šesnaestu godinu za redom, ugostila jedinstveni glazbeni festival na ovom području – Ethnoambient Salona. Publika je, osim u hrvatskim napjevima i priči, uživala u glazbi iz Britanije, Senegala te iz Poljske. Premda je fešta raznolikosti ove godine trajala samo dva dana  i premda je cijena karte na ulazu bila veća, trajanje programa produljeno je za više četiri sata po danu. Pritom je kvaliteta izvođača ostala na standardnoj razini, pa ni odaziv publike nije izostao.

Oni koji nisu došli na vrijeme propustit će nešto na što sam ja čekao 20 godina

Kao i obično, program je započinjao točno u 20 sati. Dok je Mojmir Novaković najavljivao prve izvođače, u pozadini je odzvanjalo osam udaraca s obližnjeg zvonika. Nažalost, ni dugogodišnja tradicija očito nije dovoljan poticaj publici da na Gradinu dođe na vrijeme, pa je tako nastup prvih izvođača opet bio obilježen mrmorom publike koja još ulazi i traži svoje mjesto.

– Oni koji nisu došli na vrijeme propustit će nešto na što sam ja čekao 20 godina – rekao je Novaković najavljujući najmlađi bend ovogodišnjeg Ethnoambienta, Kololira, koji je svoj debi imao početkom ove godine. Rekao je da još od '95. godine, kada se i rodila ideja za Ethnoambient, čeka da Dunja Knebl dobije svoj bend, a ta mu se želja ove godine konačno ostvarila: uz poznatu glazbenicu nastupali su Martin Turšić na kololiri (instrumentu poznatijem pod nazivom hurdy gurdy, čiji je hrvatski naziv skovala sama Knebl), zatim Hrvoje Ban na harmonici te Hrvoje Sudar, koji je na gitari uskočio kao zamjena za Danijela Maoduša. Set su započeli pjesmom starom dvadeset godina Ja si jašem na konjaru, nakon koje je Knebl odložila gitaru i muziciranje u potpunosti prepustila bendu. Zatim su predstavili niz novih interpretacija tradicionalnih napjeva, poput Hranil sam si fticu, Savila se grana, Ljubav i poštenje, a posebno se istaknula pjesma Tamo doli v donjoj zemlji, kojom su muški članovi benda preuzeli glavnu vokalnu dionicu. – Sa konjima smo došli, sa konjima i odlazimo – najavila je Knebl posljednju pjesmu u pedesetminutnom setu, Konji moji.

Od roja insekata koji prijeteći izranja na horizontu do scene ludila iz Kralja Leara

Pozornicu je potom zauzeo britanski Spiro predstavivši zanimljivu viziju tradicionalne engleske glazbe. – Teško je riječima opisati što Spiro jest. Zatvorite oči, uživajte, otplovite s nama – preporučio je Novaković najavljujući ovaj razigrani kvartet. Publika ga je poslušala, ali je, premda su se izvođači trudili potaknuti ih na ples, ostala zavaljena na klupama. Tradicionalna instrumentalna glazba sa sjevera Engleske, za čiju su interpretaciju inspiraciju crpili iz svega – od plavog neba, crkvenih zvona, roja insekata koji prijeteći izranja na horizontu preko I fear you just as I fear ghosts, trenutka kada se zraka sunca probije kroz oblake u Yellow noise, pa do scene ludila kralja Leara, uzlijetanja i slijetanja aviona, stare kompjuterske igrice Tenis Binatone te lutkarske serije Stingray, koju su izvodili Jon Hunt na akustičnoj gitari, Jane Harbour na violini, Alex Vann na mandolini, te zamjena za Jasona Sparkesa, Luke Glass, koji je u dva tjedna uspio naučiti repertoar. Premda je glazba bila živahna i energično odsvirana, ipak nije natjerala prisutne na ples. Oprostili su se od nas sa pjesmom o smrti znakovitog imena, We will be absorbed.

Zatim su se na pozornicu popeli Rene Medvešek i Andor Vegh te izveli, Rene glasom a Andor na puhačkim instrumentima, narodnu priču nepoznatog porijekla pod imenom Bučno brdo.

Seckou je već domaći ovdje

Posljednji su u prvoj večeri nastupili Seckou&Adama, privukavši i prije početka svirke gomilu ljudi pred pozornicu. – Seckou je već domaći ovdje. Toliko je puta rasplesao Gradinu da ne sumnjam da će opet uspjeti – najavio ih je Novaković. Prve dvije, laganije pjesme izveo je Seckou Keita sam na kori, afričkom instrumentu s kojim je solinska publika već vrlo dobro upoznata. – Vidjeli ste ovaj instrument već prije? To je dobar početak – nasmiješio se Keita. Zatim mu se pridružio Adama Bilorou Dembele na balafonu nježnog zvuka, pa je publika, sad već željna drmusanja i plesa, ipak morala malo pričekati. Keita nije dopustio publici da bude besposlena pa je potičući okupljene na pjevanje refrena pjesama, između ostalog i pjesme, kako je rekao, o prekrasnoj ali tvrdoglavoj plesačici Fatoumati Diawari, pa je Gradinom tako orilo Fanta, Fanta... Adama se prebacio na perkusije a na pozornici im se pridružio gost, Adamin rođak Ismael koji se također bacio na perkusije, a reakcija publike potaknula je Keitu da komentira: – Ima dobrih plesača ovdje!

Zatim se trojcu vokalom pridružio Mojmir Novaković dok su Adama, Ismael i Seckou neumorno bubnjali zagrijavši atmosferu do vrhunca. To ipak nije bio kraj koncerta: trojac je izveo još nekoliko pjesama prije no što su u konačnici, na negodovanje publike, napustili pozornicu oko ponoć i pol.

Birajte:  pivo ili umjetnost

Drugi su nas dan na Gradini dočekali iskusni glazbenici, Ian Anderson na gitari i Ben Mandelson na mandolini, koji pod zajedničkim imenom False Beards izvode, kako sami kažu, starinski, psihodelični, folk blues. Uz zvuk zrikavaca koji su začinili izvedbu, dok je dobar dio publike još tražio mjesto za sjesti, ovaj duhoviti duet oduševio nas je svojom interpretacijom nekih klasika na mandolini i gitari, poput (now and then there's) A fool such as I Hanka Snowa, te tradicionalnim napjevima između kojih su, dok je Anderson podešavao gitaru, demonstrirali dobro poznavanje hrvatskog jezika. – We love keksi and cakes – rekao je Mandelson najavljujući pjesmu inspiriranu napjevom iz Gvineje uz američku tradiciju. Oprostili su se od publike pjesmom posvećenom vukovima. – Lone vuk blues – najavili su posljednju pjesmu. – Ako nas ponovo pozovete, možda dođemo. A ako imate nekoga tko vam nije drag, možete mu pokloniti naš CD – predložio je Mandelson, na što je Anderson primijetio da za te novce mogu kupiti pivu. – Birajte, pivo ili umjetnost – nasmijali su se.

Povikneš Vivet! i zaplešeš

Poslije njih je na pozornicu došao peteročlani bend Janusz Prusinowski Trio: Szczepan Pospieszalski (truba), Michał Żak (klarinet), Janusz Prusinowski (violina, harmonika), Piotr Zgorzelski (čelo) i Piotr Piszczatowski (bubanj) pokušali su mazurkom natjerati publiku na ples. – Imate li nešto slično ovome u svojoj tradiciji? Veselim se vidjeti ples – poticao je Prusinowski okupljene. Čelist je u pojedinim pjesmama i primjerom pokazivao kako bi se publika trebala ponašati dok bend svira – plesao je na pozornici s djevojkom u zelenoj haljini. Premda ni njegov ples nije bio dovoljan poticaj za publiku, dlanovi su se ipak vrlo rado spajali na zahtjev violinista. Buku u komunikaciji vjerojatno je uzrokovala melankolija koja je pratila pojedine pjesme, te činjenica što je većinu pjesama Prusinowski započinjao a cappella, da bi mu se zatim pridružio bend. Publika se ipak pred kraj nastupa opustila i ohrabrila stvorivši niz malih epicentara plesa pored pozornice, koji su se zatim širili. – Povikneš Vivet! i zaplešeš – objasnio je Prusinowski, dok se pred pozornicom okupljala kritična masa. – Hoćemo još jednu? – pitao je Novaković nakon što je bend napustio pozornicu. - Onda se mora dignut bar još drugi i treći red! – komentirao je glasno odobravanje publike koja se taman zagrijala.

Gradinom je zavladala atmosfera rock koncerta

Nakon Poljaka su domaćini Kries tradicionalno hipnotičko-psihodeličnim nastupom doveli atmosferu do usijanja. Gradinom je zavladala atmosfera rock koncerta. Veći dio publike smjestio se ispred pozornice proizvodeći specijalne efekte: od skakanja se podignuo oblak prašine koji se nije spuštao. Bend, koji je posljednji studijski uradak objavio prije pet godina, predstavio je u nastupu presjek svoje karijere. Započeli su Grličicom, nastavili pjesmama Ivo sadi bora zelenoga, Kolende, Pisan jelen, Lepi Juro kries nalaže. Zatim je uslijedila Zora na kojoj je, u skladu s tekstom pjesme, Novaković pjevao držeći u ruci ružmarin. Uobičajeni repertoar proširili su tradicionalnom Zrasla mi je ruža kraj dvora posvetivši je djevojčici koja je, Novakovićevim riječima, dobila ime upravo po toj pjesmi. Nastavili su u žestokom ritmu uz pjesmu Čuj Marice, a sve su kočnice popustile na Moj javore, kada je u prvim redovima čak poletjelo pivo a par plesača popeo se na pozornicu začinivši  pjesmu svojom izvedbom. Usprkos tehničkim problemima, ekstatični su koncert priveli kraju i od publike se oprostili već tradicionalnom Zumbom, u čijoj su im se izvedbi pridružili i Seckou, Adama te Ismael na perkusijama. Posljednjim taktovima popularne Legenove pjesme zatvoren je šesnaesti Ethnoambient, nažalost bez bisa, ali to ne može biti zamjerka. Realno gledajući, preko osam sati glazbene fešte u dva dana zadovoljilo je glazbeni apetit i onih najzahtjevnijih.