Elegantna izvedba Aide
Iako je Aida napisana kao djelo namijenjeno naročito spektakularnim izvođenjima, redatelj Dražen Siriščević uspio je na elegantan način naglasiti njezinu golemu umjetničku vrijednost.
Skoro svaki kvadratni centimentar Peristila sinoć je bio ispunjen obožavateljima klasične glazbe. Zgodno je bilo gledati kako duga kolona otmjeno odjevenih dama i elegantnih muškaraca šeta kroz kale povijesnog centra grada Splita u smjeru antičkog trga. Njegova gradnja toliko je iznimna, ali i pomalo skučena s obzirom na broj ljudi da sam našao mjesto za sebe tek među rekvizitima – te su okolnosti na kraju prevagnule u moju korist jer mogao sam bolje promatrati čitavu izvedbu.
Uoči ceremonije otvaranja iznad glava gledalaca pojavili su se zlokobni, crni oblaci. U gužvi se mogao čuti uznemiren šapat: Zar će padati kiša? Što onda? Izvedba će biti otkazana ili će je izvesti usprkos svemu? Iako Aida pripada operama koje su najpoželjnije za izvođenje na svježem zraku, padaline bi najvjerojatnije onemogućile izvedbu, istovremeno prilično remeteći organizatorske planove.
Srećom, oblaci su se ipak razišli, a u međuvremenu su voditelji započeli ceremoniju otvaranja jubilarnog 60. Splitskog ljeta. Počevši od izjava ministrice kulture i gradonačelnika Splita, preko velikog pljeska počasnim građanima (naročito opernoj divi Biserki Cvejić) uz uzvišen zvuk fanfara (mudro smještenih negdje izvan glavnog prostora) stigli smo do početka opere.
Prvi bas velikog svećenika Ramfisa i tenor vojskovođe Radamesa, iako lijepo dopunjavajući zvuk orkestra, nisu nagovještavali, recimo to tako, vokalnu furiju. Možda prostor Peristila nije dopuštao jaču akustiku, a možda su jednostavno moji bubnjići zamrli nakon što sam proveo tri dana uz žestoki bas festivala Ultra Europe.
Najviše me se dojmila uloga faraonove kćerke Amneris, koju je igrala Elena Cassian i koja je raspolagala mezzosopranom idealnim za dramatičnije scene, kao i izvanrednom, uspoređujući s ostalim glumcima, jako ekspresivnom glumom. Mjesto, kao i način izvjedbe jučerašnje opere dale su joj komorni karakter. Iako je Aida napisana kao djelo namijenjeno naročito spektakularnim izvođenjima, redatelj Dražen Siriščević uspio je na elegantan način naglasiti njezinu golemu umjetničku vrijednost.
Iako bi moglo nekoga iznenaditi, ipak su me se najviše dojmili scenografija (Slaven Raos) i kostimi (Juraj Zigman). Ne znači to nikako da su ostali elementi bili loši ili zanemarivi. Svakako bih rekao da su i orkestar i pjevači imali solidnu izvedbu. No, kostimi su bili mješavina kreativnosti i umjetničke vještine kakva se rijetko može vidjeti. Moram priznati da sam očekivao mnogo, znajući već hrvatski potencijal u tom pitanju, i još jednom nisam bio razočaran. Zlatna, čak sunčana kreacija Amneris iza trenutka trijumfalnog marša uistinu je oduševljavala. Svi kostimi ostalih likova, istovremeno smiješni i dostojanstveni, bili su zaista estetsko čudo. Treba pohvaliti i kreaciju faraona, u kojoj je sjedeći na prijestolju izgledao kao pozlaćena statua.
.
Razmišljajući o otvaranju ljeta Aidom, padaju mi na pamet dvije imenice - elegancija i iznimnost. Split i njegova povijesna atmosfera zaista su odlična lokacija za manifestacije tog tipa. Ako isto možemo očekivati i od drugih pedeset izvedbi u sklopu Splitskog ljeta, onda bi svakako bilo vrijedno vidjeti barem neke od njih.