Eksperiment Do posljednjeg daha

Na prvi pogled film Do posljednjeg daha, redatelja Jean-Luca Godarda, djeluje kao jako loš, amaterski i dosadan uradak, no zapravo je vrlo inteligentno i zanimljivo ostvarenje koje bih ocijenio kao remek-djelo. Zbog Godardova tvrdoglavog pristupa stvaranju filma danas možemo uživati u neiscrpnoj raznovrsnosti nezavisnih filmova.

Godard je započeo svoju karijeru kao radikalni kritičar pišući za filmski časopis Cahier Du Cinema (franc. Filmska bilježnica). Njegovo izvanredno znanje o filmskoj umjetnosti omogućilo mu je kreiranje inovativnih filmova koji sadrže detaljno razrađenu intertekstualnost. Zajedno sa Francoisom Truffautom (redatelj, 400 udaraca) i Alainom Resnaisom (redatelj, Zbogom, Hiroshima) započeo je pokret francuskog novog vala. Kako je kvaliteta francuskih filmova zapela u repliciranju prosječnih holivudskih filmova bez mašte i emocija, tako su ovi kritičari odlučili stvoriti novu vrstu filmova, koji krše sva univerzalna pravila uspostavljena u filmskim studijima. Među tim prvim eksperimentalnim filmovima nalazi se i Do posljednjeg daha. Film sadrži vrlo jednostavnu radnju, jer bi komplicirana, višeslojna priča ometala gledatelja pri iščitavanju inovacija. Radnja prati Michela kojem se, nakon krađe automobila i ubojstva policajca, jedini način da ostane na slobodi, krije u bijegu prema Rimu. Sa sobom želi povesti i curu, Patriciju, no nju je teško nagovoriti. Filmskom analizom želim istaknuti pojedinosti koje smještavaju ovaj film među najbolje na svijetu i time osvijestiti gledatelje da ne osuđuju filmove prema (prvom) osjećaju.

Nemoralni ljubavni par

U ovom filmu noir (fran. tamni film), gledateljima je teško povezati se s glavnim likovima, kriminalcem Michelom Poiccardom (Jean-Paul Belmondo) i američkom studenticom Patricijom Franchini (Jean Seberg), a razlog je tome u nekonvencionalnom uvodu u film. Početak filma ne vodi postupnom upoznavanju glavnih likova, kao u klasičnom holivudskom filmu, već smješta gledatelja u sredinu radnje koja je počela prije samog početka filma. Gledatelji su se tako samo priključili i voajeristički prate što se događa (Slika 1.1). Kao što je to bila inovacija u to vrijeme, tako je i Godard odlučio ljubav između Michela i Patricije prikazati potpuno sebičnom, iz prkosa prema nesebičnom i idealiziranom prikazivanju ljubavi. Oponašanjem gestikulacija i idoliziranjem filmova Humphreyja Bogarta, Michel skriva svoju pravu osobnost. Kroz cijeli film gledatelj o njemu uspije doznati tek dovoljno da zaključi da Michel nije napravio nijednu pozitivnu stvar. Kao veliki egoist, vješti kradljivac i beskrupulozni lažljivac (skriva da ima lažno ime i da je oženjen), svim načinima nagovara Patriciju da pobjegne s njim u Rim. Ni ona, s druge strane, nije potpuno nevina. U ranim je dvadesetima, studira novinarstvo, prodaje novine na ulici i mašta o sudbinskoj ljubavi, nalik onoj Romea i Julije. No, kad spozna da joj se takva ljubav neće dogoditi, postaje 'femme fatale' (fran. fatalna žena) i izdaje Michela. Ta izdaja nije zlonamjerna, nego njezin zadnji pokušaj da izazove osjećaj ljubavi prema Michelu. Njezin stav dolazi do izražaja kad kaže: Ja sam ostala uz tebe da postanem sigurna da li te volim. Ili da li te ne volim. Upravo kako bi testirala svoju ljubav, upustila se u nekoliko kriminalnih djela, no odsutnost te ljubavi dođe do izražaja kad ona ne osjeća ni tugu ni gubitak zbog Michelove smrti na kraju filma (Slika 2.1).

Početak novog filmskog jezika

Najvažniji doprinos francuskog novog vala filmskoj umjetnosti jest Auteur theory (fran. autorska teorija). U članku Francoisa Truffauta, pod imenom Određena tendencija u francuskom kinu, izrazito se favorizira redateljski film, tj. film koji reflektira osobnu i kreativnu viziju redatelja, a posebno se buni protiv ustaljenog i bezličnog studijskog načina snimanja filmova. Svaki redatelj tog revolucionarnog pokreta stvarao je novi filmski jezik. Nije bilo potrebe da se radnja potpuno jasno prikaže – film bi imao otvoreni kraj, a ekspozicija informacija o radnji bila bi skrivena u metaforama. Tako u uvodnoj špici filma Do posljednjeg daha nedostaje lista zasluga tko je što na filmu radio (tzv. credits). Jedini tekst koji se nalazi na početku filma jest naslov filma. Glavni glumci u filmu bili su potpuno nepoznati i snimalo se pod prirodnim svijetlom na prenatrpanim ulicama Pariza, što je u to doba bio nezamisliv način snimanja. Cijeli dijalog snimao se u postprodukciji, tako da su na setu osim glumaca najčešće bili prisutni samo redatelj i snimatelj. Većina gledatelja pretpostavlja da je gluma Michela i Patricije u potpunosti improvizirana, no zapravo je isplanirana do zadnjeg detalja. Da bi likovi na filmu djelovali svježi i spontani, redatelj bi glumcima tekst dao prije samog snimanja scene. U montaži se također pojavljuju inovacije, a među najpoznatijim je jump-cut (eng. skokoviti rez). Godard je snimio previše filmskog materijala pa ga je morao skratiti, no skratio ga je tako da je od svake scene uklonio par sekunda, zbog čega je film poprimio taj trzavi efekt. Kada se obrati pažnja na položaj tijela u kadru koji se reže, ustanovi se da kadar koji se nadovezuje ima istu poziciju tijela, tako da oko može lakše prihvatiti taj skok (Slika 2.2). Ta inovacija jako je gruba i upadljiva prilikom gledanja, ali je takva s razlogom. Godardu je bilo najvažnije gledatelja osvijestiti da gleda film, da gleda kreaciju, te da uspije prepoznati stilske elemente koje su prisutne u filmu. Rečenica Montaža i glazba moraju biti u filmu posve neprimjetni, da bi dočarali realnost, kod Godarda nije imala značaj, već je cijenio potpunu suprotnost. Prepoznavanjem jedinstvenih redateljskih stilskih odluka određuje se da li je redatelj umjetnik ili nije.

Reference i skriveni znakovi

Iako je Do posljednjeg daha francuski film, u njemu se nalazi pregršt referenca vezanih za američke filmove. Jedan način pojavljivanja referenci jest u obliku hommagea (fran. odavanje poštovanja), drugi pak u obliku kritike, a treći u obliku metafore koja pokreće radnju. Poštovanje se odaje Alfredu Hitchcocku, time da se sam Godard pojavljuje u cameo ulozi prolaznika (ulozi statista), koji policiji izdaje Michela, kao što se i Hitchcock pojavljivao u kratkim ulogama u svojim filmovima (Slika 2.3). Kritika je upućena na Michelovo oponašanje Humphreya Bogarta. Umjesto da Michelov karakter reflektira duh Godardova filmskog pothvata, kao što ga predstavlja lik Patricije, on se radije zadovoljava oponašanjem stereotipnog karaktera bez konkretne osobnosti koji se generalno nalazi u kriminalističkim filmovima (Slika 3.1).

Kako se radnja filma uglavnom odvija na ulicama Pariza, tako se uočava način pariškog života tog vremena, zahvaljujući Raoulu Cotardovu (snimatelj) dokumentarističkom načinom snimanja. Iako Michel boravi u Parizu samo dva dana, u tom periodu dnevne novine kupuje čitavih dvanaest puta! U to doba, dnevne novine štancane su za dobro obrazovane čitatelje i upravo zato jer se njegovoj kupnji pridodaje poseban naglasak, to postaje jasan znak da gledatelji obrate pažnju na intelektualnu stranu filma, a ne na zabavnu. Ono što pokreće radnju su metaforične izjave, citati i zvučni efekti koji objašnjavaju Michelovo psihološko stanje.

Michelova neizbježna smrt

U raznim percepcijskim slojevima filma skrivaju se znakovi koji govore o tome da je Michel predani fatalist i da očekuje svoju tragičnu, smrtonosnu sudbinu. Publika je čak i prije samog gledanja filma znala da će Michel umrijeti, zbog promotivnog plakata Adama Juresca koji odaje sam kraj. Prikazuje se lice žene s dvoličnim pogledom (Patricija i njena izdaja) i muškarac koji je očito pogođen pištoljem u leđa (Michel i trenutak kad ga policija upuca), tako da su gledatelji koji su vidjeli plakat podsvjesno iščekivali smrt glavnog lika (Slika 3.2). Odati kraj publici također je Godardova ideja, kao bunt protiv filmskih studija, jer zbog tog predznanja da će glavni lik poginuti, publika može uočiti znakove koji vode k neizbježnom kraju. Sam naslov filma Do posljednjeg daha, podrazumijeva da će se netko držati svog tvrdoglavog stava do same smrti, kao što je slučaj s Michelom i njegovim ponašanjem. Tijekom duge scene boravka u Patricijinu stanu kroz prozor se dva puta čuje policijska sirena, koja se pojavljuje u trenucima kad se Michel napokon uspije približiti Patriciji. Pojavljuje se ujedno kao znak da djevojka predstavlja opasnost, jer će ga izdati policiji, te kao Michelova grižnja savjesti i podsjetnik da je još uvijek u bijegu jer je ubio policajca. U prolazu jednog francuskog kina stoji promotivni plakat Bogartovog filma To teži bit će pad (Mark Robson, 1956.), te Michel sebi dopusti nostalgični trenutak promatrajući taj plakat. Ime filma sugerira Michelu da preuzme odgovornost za svoja kriminalna djela jer, ako ne uspije, teži bit će pad. U prijateljevu stanu Michel u ruke uzme knjigu pod nazivom Abracadabra (Maurice Sachs) i pročita rečenicu Mi smo mrtvaci na dopustu (Slika 3.3). Značaj toj izjavi daje sam Godard, kao redateljsko-interpretacijski pothvat, jer se ta rečenica zapravo ne nalazi u toj knjizi. Namjerno je spomenuta kao znak Michelu da se počne brinuti o svojoj budućnosti. No, on ne mari za tim, jer je na samom početku filma rekao Ja sam seronja i to je stav koji tvrdoglavo brani. U razgovoru s Michelom, Patricija recitira djelić iz knjige Divlje palme (William Faulkner), koji glasi: Između ničeg i tuge, biram tugu. Michelova zabrinjavajuća reakcija na njezin citat djeluje odlučno kad uzvrati: Tuga je glupa. Ja biram ništa. Nije bolje, ali tuga je kompromis. Ja želim sve ili ništa. Njegov fatalistički svjetonazor dolazi do izražaja u rečenici ...Obavještajac obavještava, provalnici provaljuju, ubojice ubijaju, ljubavnici ljubuju.... Svoju smrt nagovijestio je rečenicama: Ne, dosta mi je. Umoran sam. Želim spavati., koje je rekao svom prijatelju Antoniju neposredno pred smrt. Kao karakter koji se tikom cijelog filma nije promijenio, on ne može doživjeti drugačiji ishod i time je Godard, vjerujem, zauvijek promijenio našu percepciju o izgledu, stvaranju i iščitavanju filma.