Dvočinka druge sustipanske noći
Naime, dok su Rundekovi glas i gitara varirali od šapta do gromkih povika, dio se posjetitelja već približavao stanju hipnoze, a dio je razgovarao kao da se pred njihovim očima i ušima ne razmotava klupko muzičke čarolije.
Da Wimbledon nije jedina travnata podloga koja može privući pažnju velikog broja ljudi, pokazala je druga večer Sna sustipanske noći, kad je Rundek Cargo Trio dočekao zaista veliki broj posjetitelja koji su pronašli svoje mjesto pod borovima. S obzirom na petnaestominutnu pauzu nakon samo sat vremena muzike, prikladniju za kazališne izvedbe, prikladno se čini i osvrt podijeliti u činove.
Prolog
Organizatori su nenametljive ukrase uspješno uklopili u ambijent a prirodna čarolija Sustipana u kombinaciji sa svjetlima rezultirala je zaista nadrealnom atmosferom koja je dočekala Darka Rundeka, violinisticu Isabel i multiinstrumentalista Dušana Vranića. Uz tihe zvuke violine koja se uštimavala Rundek je nonšalantno izuo cipele i, uz kratki pozdrav publici i pohvalu ambijentu, počeo svirati i pjevati prilično nenametljivo, a niz posjetitelja još uvijek je pristizao, što je dalo naslutiti da je dolazak na koncerte na vrijeme za mnoge još uvijek nedostižan cilj.
Prvi čin
Pjesma Ruke s istoimenog albuma, gdje su izvrsna violinistica Isabel i one-man-band Dušan Vranić (svirao je i harmoniku i činele između ostalog) dali pretpostaviti da će većim dijelom koncerta dominirati upravo oni, a ne Darko Rundek, mogla se doživjeti na sasvim različite načine, ovisno o blizini pozornice, ali i okolnoj publici. Naime, dok su Rundekovi glas i gitara, u skladu s ritmom ostalih instrumenata, varirali od šapta do gromkih povika, dio se posjetitelja već približavao stanju hipnoze, a dio je razgovarao kao da se pred njihovim očima i ušima ne razmotava klupko muzičke čarolije (neki su i tek dolazili) pa je stih Ne boj se buke zvučao prilično ironično dok su pojedinci razgovarali o rezultatu nogometne utakmice Split – Mika. Isabelina virtuoznost, povremeni pizziccato i Vranićeva harmonika ispunjavali su prostor gotovo burlesknim zvukom dok je Rundek pjevao Sanjala si da si sretna, a energija violinistice, koja se osjećala i u sporijim ritmovima, prenijela se polako i na publiku bližu pozornici. Izmjene brzog ritma i dinamike sa sporijim pjesmama potvrđene su kad su počeli su svirati Bi mogo da mogu, da bi zatim atmosfera opet porasla izvrsnom izvedbom poznate Ay Carmela, čiji su glazbeni korijeni još u 19. stoljeću, dok je postala poznata kad su joj pridodani i stihovi u vrijeme španjolskog Građanskog rata. Mi smo protiv ugnjetača/ i njihovih pomagača/ legionara i fašista odzvanjalo je Sustipanom – da bi zatim Rundek uzeo pauzu.
Tijekom petnaest minuta pauze neki su trčali prema šanku, neki su (još uvijek!) pristizali, a od drugih su se mogli čuti komentari poput Rundekov je užitak očito obrnuto proporcionalan našem čime su jasno pokazali stav o zaustavljanju koncerta nakon sat vremena svirke.
Drugi čin
Rundek Cargo Trio vratio se na pozornicu i započeo svirku bez ikakve najave dajući time do znanja da je pauza gotova i za njih i za publiku, a mnogo jača energija i atmosfera nego u prvom dijelu koncerta – što se duguje prije svega nevjerojatnoj violinistici Isabel – osjetile su se kad je počela Uzalud pitaš i tad je zapravo bila riječ o onoj razini koja se očekivala od samog početka. Tek je pri kraju drugog dijela Rundek počeo uspostavljati komunikaciju s publikom, koji su je odmah prihvatili prateći lupanjem dlanova ruski ritam pjesme Za šaku rubalja a vrhunac koncerta bio je, nesumnjivo, kad su svi ustali na noge i otpjevali Apokalipso. Tad se zaista osjetila sinergija Tria i publike, no to je ujedno bila pjesma koja je označila kraj koncerta. Trio pomalo zatečenu publiku ipak nije ostavio na cjedilu pa su se ubrzo i vratili odsviravši Šal od svile, gdje je Isabel imala izvrstan violinski solo, a ukupni je dojam koncerta popravljen i velikim finalom uz Makedo.
Epilog
Premda komunikacije s publikom nije bilo mnogo i premda je pauza minus, ne treba zaboraviti da je za tango ipak potrebno dvoje, odnosno da je dio publike hipnotizirano pratio koncert i upijao i zvuk, i svjetlo i energiju Tria a dio je publike prolazio i razgovarao za čitavo vrijeme koncerta razbijajući time dobru atmosferu na fragmente. Kao što je veliko platno s projektorom imitiralo pozornicu, tako je i nezanemarivi dio posjetitelja imitirao publiku a najmanje se okrenuo muzici, što je, sasvim sigurno, utjecalo na sustipansku noć.
Zanemari li se prava muzička čarolija na violini i Vranićeva konstantna energija dok se prebacivao s instrumenta na instrument, ipak se očekivalo više. Muzičke legende to i postanu jer za druge postave jako visoke standarde pa se onda od njih s pravom očekuje više. Na kraju preostane još samo zaključiti iduće: kao što se čovjek nekad ujutro probudi pod dojmom nekog lijepog sna pa ga do kraja dana zaboravi, tako se i druga večer Sna sustipanske noći, premda u konačnici uspješna, neće dugo pamtiti.