Dvije predstave u jednoj
- Svanulo, ne svanulo, ja sam u 12 na nogama. A onda odmaram na stolici do kreveta. I opet se nijesam naspavao - započeo je Petko jadikovati i izazvao smijeh. No kad se pred njegovim vratima pojavila Žana predstava je otišla u sasvim drugom smjeru.
Jednostavni scenski rekviziti uspješno su odglumili osiromašeni stančić tipičan za starca u poznim godinama kojeg gazi samački život. Krevet za jednu osobu, drveni starinski namještaj, jedan stolić s priborom za tursku kavu, drugi, malo manji na kojem su boca domaće rakije i nekoliko čašica, oba pokrivena kariranim stolnjacima, dvije prašnjave stolice i telefon koji ometa utabanu rutinu – to je mjesto gdje počinju Petkove muke.
Crnogorsku komediju u Lori započeo je sjajni Peđa Šuškavčević koristeći sve dobro poznate stereotipe i viceve o Crnogorcima kao podlogu za opisivanje svoje svakodnevnice. - Svanulo, ne svanulo, ja sam u 12 na nogama. A onda odmaram na stolici do kreveta. I opet se nijesam naspavao - započeo je Petko jadikovati i izazvao smijeh i dobro raspoloženje publike koja je pomno pratila svaki njegov geg. Među publikom se našlo i nekoliko starijih dama koje bi, činilo se, najradije stale na pozornicu i zajedno s njim zabavljale publiku s obzirom na nekolicinu dosjetki koje su mu dobacivale te koje je on spremno, kao ping-pong loptice, vraćao nazad odvajajući poen za poenom kod gledatelja.
Od pripremljenog, naučenog monologa često se i uspješno odmicao improvizacijama potaknutima događanjima u publici. Ako je netko morao u toalet, ako se preglasno smijao ili nešto komentirao, Peđa bi se brzinski nadovezao i od gledatelja s lakoćom učinio aktera u predstavi.
Nakon zapaljene cigarete i monologa o pušenju spremno je prihvatio sve konotacije na tu temu a potom neke i sam stvorio i uklopio u predstavu. Monolog, isprekidan vještom interakcijom s publikom, uključivao je izražavanje nezadovoljstva svojim životom i životnom suputnicom, nekoliko smiješnih školskih uspomena, djedovih mudrosti (lijepa žena – tuđa žena), gubitak nevinosti, a sve začinjeno čašicama rakije koje su mu dolazile gotovo kao zarezi u rečenicama.
Od trenutka kad se pred njegovim vratima pojavila Žana koju zovu Ana (Boba Latinović) i zatražila njegove usluge skidanja bradavica (koje, pretpostavili ste, liječi rakijom), predstava je otišla u sasvim drugom smjeru. Unatoč šarmantnosti okretne i vješte glumice te odlično odigranoj ulozi smušene i pomalo sumanute žene koja se pod svaku cijenu želi uvući ispod Petkove dekice, taj je zaokret predstavu učinio zamornom i predugom.
Zbog prečesto ponavljanih dijaloga te dugih iščekivanja komičnih replika koje su sve češće izostajale, predstava je pomalo izgubila patinu koja je trajala prvih sat vremena, kao da su se odigrale dvije potpuno različite predstave u jednoj. Ipak, ako razvučene, lijene i spore dijaloge shvatimo kao još jedan dobro odigrani stereotip o Crnogorcima, predstava u konačnici dobiva solidnu ocjenu i daje sasvim dostatnu dozu smijeha.