Dva lica predstave o korupciji

Kad se, sredinom 19. stoljeća, pojavila komedija Bankrot, kasnije preimenovana u Svoji smo, dogovorit ćemo se, Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, bila je zabranjena punih trinaest godina jer je razotkrivala slučajeve lažnog bankrota i korupciju moskovskih trgovaca. Više od 150 godina kasnije, redatelj Georgij Paro, prepoznavši po svoj prilici tematiku kao blisku sadašnjem vremenu, postavio je Ostrovskog na veliku scenu splitskog HNK.

Predstava ne izaziva sablazan ili eureka-efekt kod publike kako ih je izazivala drama kad se tek pojavila. Dijelom je to, vjerujem, zbog činjenice što su i sitnije i krupnije financijske prevare danas toliko uobičajene da jedva koga iznenade kad se pojave na tiskanim i virtualnim medijskim naslovnicama a dijelom i jer satira Ostrovskoga nije dovoljno jaka ni svježa za ovo vrijeme. Ipak, dijelom je to naprosto zato jer predstava kao cjelina ne ostavlja snažan dojam – premda se vremenski jaz donekle uspio premostiti u drugom dijelu.

Iako najavljena kao komedija, komičnih je momenata bilo tek u pokušaju, dok je prevladavala sumorna atmosfera, koja je u drugom dijelu kulminirala u mračni prikaz raspada jedne obitelji i moralnog pomračenja pojedinaca-potrošača... koji ne prežu ni pred čim kako bi se dokopali profita kojim će hraniti svoje potrošačke potrebe.

Između prvog i drugog dijela kontrast je i po strukturi i po sadržaju izrazito velik. Prvi je dio dulji, traje više od sat vremena, što ne bi predstavljalo problem da nije izrazito statičan: čitava se radnja prvog dijela - u kojem se saznaje za plan trgovca Samsona Siliča Boljšova (Filip Radoš) da lažira bankrot - odvija u jedva izmijenjenoj sceni, u kojoj se tek povremeno dodaju sjedalice, glumci se po pozornici jedva kreću, a u snažnijim iskazima nedostajala je na trenutke jednako snažna gestikulacija. Paralelno s praćenjem Samsonova poslovnog plana prati se radnja vezana uz želju njegove kćeri Olimpijade Samsonove (Andrea Mladinić) da se uda pa se tako dvije priče najprije izmjenjuju a zatim, pri kraju prvog dijela, i isprepliću – Olimpijada se, naime, udaje za upravitelja imanja njezina oca Lazara Jelizariča Podhaljuzina (Marjan Nejašmić Banić). Dinamika se pokušala postići i dijalozima između Olimpijade i njezine majke Agrafene Kondratjevne (Bruna Bebić), koji variraju od histeričnih rasprava do pomirbenog tona, međutim duljina teksta i ponavljanja to su onemogućili, a dijelom je problem bio i u izgovoru. Tako se recimo Filipu Radošu povremeno potkradalo gutanje pojedinih glasova, kao i izgovorne pauze na krivim mjestima a takvo zastajkivanje koje je razbijalo izgovorne cjeline narušilo je ritam izvedbe i umanjilo snagu koju su pojedini dijelovi njegova teksta imali, prije svega njegov govor iza rešetaka. Moglo se još čuti i nekoliko naglasaka i enklitika na krivom mjestu (primjerice kod Vladimira Posavca Tušeka, koji je igrao ulogu odvjetnika Sisoja Psoiča Rispoloženskog).

I dikcijom, i kretanjem po pozornici i držanjem istaknuo se u oba dijela Marjan Nejašmić Banić. Dojmljiva je njegova sposobnost da mu se šapat jednako čuje u prvim i u zadnjim redovima, kao i da kontrolira glas dok viče u nekontroliranom bijesu. Treba pohvaliti i njegovo držanje – uspravno, strogo, samodopadno – kojim je zaokružio svoju ulogu. Zanimljivo je bilo gledati njega i odvjetnika Sisoja Psoiča Rispoloženskog u zajedničkim scenama: naime, odvjetnik - koji je pristao sudjelovati u prevari da bi prehranio obitelj pa je i sam na kraju bio prevaren - svojim je držanjem podcrtao preobrazbu iz bešćutnog odvjetnika sklonog votki u propalicu koji se ne može financijski skrbiti o obitelji još sklonijeg votki, a ono je bilo još izraženije nasuprot Lazarevoj otmjenosti i strogoći, pogotovo u drugom dijelu predstave.


Scenska glazba (Nenad Šiškov) bila je efektna i prikladna, a svježinu je u radnju unijelo i svako pojavljivanje svodilje Ustinje Naumovne (Snježana Sinovčić Šiškov), čije su grimase i geste bile jednako osebujne kao njezina uloga, kojoj je dodatni život udahnula i sjajnom izmjenom jačine i boje glasa u skladu sa sadržajem teksta koji je izgovarala.  Premda je imao sporednu ulogu sluge Tiške, i Marko Petrić svojim je monologom osvježio prvi čin, a zgodno je scenografsko rješenje (Dinka Jeričević) bilo što je on u prvom činu donosio i odnosio dijelove pokućstva – u skladu s ulogom koju je imao. Kao i glazba, i scenografija općenito, i kostimi Ane Marin doprinijeli su prebacivanju glumaca u novije vrijeme, a treba joj čestitati i jer je svaki kostim naglašavao društveni status likova i njihov karakter, od gazdarice Fominišnje (Tajana Jovanović) do Olimpijade. Tako je jednostavnim kontrastom između Olimpijadine bijele haljine u prvom činu i crne, otmjenije haljine u drugom činu naglasila razliku između razmažene djevojke koja se tijekom predstave transformira u bešćutnu ženu. Isto se može reći za Lazarova odijela, a zgodno je i jednostavno Tiškina odjeća u drugom dijelu najavila njegovu transformaciju iz sluge u trgovačkom domu u novu kariku u lancu korupcije. Transformaciju iz Rusije 19. stoljeća u nešto nalik američkom kviz šou u drugoj polovici drugog dijela upotpunilo je i svjetlo (Srđan Barbarić), ali i tekst koji je nadopisao redatelj: naime, gotovo groteskan „nastup“ Lazara kao zabavljača koji najavljuje otvaranje trgovačkog lanca te Tiškino obraćanje publici mnogo su snažnije mogli doprijeti do gledaoca nego što su to mogli prethodni dijelovi i upravo je to, čini se, najbolji pokazatelj da sami tekst Ostrovskoga nije dovoljno snažan da posluži kao paralela za današnje vrijeme.

I redateljeva intervencija u tekst, i približavanje drugog dijela predstave današnjem vremenu (u kojem su važnu ulogu uspješno odigrali glazba, svjetlo, scenografija i kostimografija) i brža izmjena prizora i glumcima su otvorili više mogućnosti za portretiranje dodijeljenih im uloga pa je puno vidljiviji golemi trud koji je cijela ekipa uložila u predstavu. Time je donekle nadoknađena statika iz prvog dijela no ukupni je dojam da bi poruka predstave bila glasnija da je prvi dio, što formom što sadržajem, bio prilagođeniji današnjici.