Dugo pamćenje Vasila Bikova
Ne smijem izostaviti Vasila Bikova jer, koliko mi je poznato, o njemu se baš i nije mnogo pisalo. Smatraju ga najvažnijim bjeloruskim književnikom, a moglo se lako dogoditi da postane samo još jedan bezimeni mrtvi vojnik.
Prva bjeloruska tema s kojom sam se upoznao bila je Klimovljeva. Radilo se o potresnom Idi i gledaj, filmu apokalipse i grozote te jednoj od najmoćnijih umjetničkih osuda rata ikada ostvarenih. Ostavio je na mene halucinogen dojam: zvucima koji su jekom neumorno prenosili prijetnju metaka, krikova i naredbi, djecom koja poganski uživaju u svježini sočne i kišom natopljene prastare šume, seljacima koji usred močvare od lubanje, blata i odrezane kose stvaraju vlastitog Hitlera kojemu se poslije simbolički osvećuju za biblijski pogrom koji se sručio na njih. Procjenjuje se da je Bjelorusija u prošlom svjetskom ratu izgubila četvrtinu stanovništva s popisa iz 1940. godine, a brojkom to iznosi dva milijuna i dvjesto devedeset tisuća ljudi.
Što smo mi imali od Bjelorusije? Otvaram Antologiju svjetske lirike i tražim: jedna Kolasova i dvije Kupaline pjesme. Sve u svemu, 39 s ruskog prevedenih stihova Grigora Viteza. Između ostalog i ovi, kao crni podsjetnik na sudbinu izubijanog naroda:
A što hoće oni, što bi oni htjeli, / Vječno ugnjeteni, gluhi, oslijepjeli? / - Biti ljudi.
Kad smo već kod bjeloruskih ljudi, onda ne smijem izostaviti Vasila Bikova jer, koliko mi je poznato, o njemu se baš i nije mnogo pisalo. Smatraju ga najvažnijim bjeloruskim književnikom, a moglo se lako dogoditi da postane samo još jedan bezimeni mrtvi vojnik. Kao mladić je prošao s Crvenom armijom kroz razna kreševa po Mađarskoj, Rumunjskoj i Jugoslaviji i to mu je poslije poslužilo kao izdašno spisateljsko vrelo. Studirao je kiparstvo u Vitebsku (poznatom po Chagallu i Soutineu), a morao je prekinuti zbog nedostatka novaca. Za Nobelovu su ga osobno predlagali Havel i Miłosz, a proslavio se izvrsnim ratnim pričama u kojima je često vlastite junake stavljao pred teške moralne dileme. Prvi put sam čuo za njega kad sam pogledao film Uspon Larise Šepitko; na odjavnoj špici pisalo je da je tema preuzeta iz njegove novele Sotnikov u kojoj se glavni lik u maniri Krista žrtvuje za svoje drugove.
Bikov je doživio i lovorike i egzil – prvo za Sovjeta, drugo za Lukašenka. Potonji mu je prišio etiketu rusofoba i antisovjetskog pisca samo zato što se u zbirci priča Zid okomio na nekadašnje (ali i današnje) manjkavosti sustava. Boris Jeljcin se tek pobrinuo za pravi paradoks, naime, dok se Lukašenko obara na pisca zato što blati Ruse, ruski predsjednik istovremeno mu dodjeljuje Orden prijateljstva. Tko zna, možda je i tu kumovao alkohol? Bikov je poslije zbog sukoba s predsjednikom napustio zemlju i živio nekoliko godina u Finskoj, Češkoj i Njemačkoj, a na rodno se tlo vratio samo umrijeti. Došao je točno mjesec dana prije smrti.
Na jedvite jade pročitao sam priču Zid iz istoimene zbirke u poljskom prijevodu. Nisam dugo čitao na ovom jeziku i propisno sam zahrđao, pa sam se blatnjavo probijao kroz tekst. Veteran Ivan Jaroszewicz zvani Snajper sjedi u gostioni, pije sa susjedima, a tijekom razgovora se sjete zločina bivšeg pripadnika NKVD-a Wusaua koji još uvijek živi među njima. Sad je to čovjek koji vječito ponavlja: rad, rad i samo rad. Za nas i za partiju. Snajper i drugovi na samom vrhuncu pijanke odluče kolcem zatuči zlotvora, ali u trenutku kad se ovaj pojavi ispred njih oni jednostavno obamru i odu svaki na svoju stranu. Njih su trojica, svakome je nešto grdno skrivio, a ipak ne mogu ništa.
Shvatio sam bit državne književne kritike i nije nimalo komplicirano. Ne dopušta se čak ni misao o pobuni jer neki novi Snajperi možda neće promašiti, sutra se otrijezniti i nastaviti kao da ništa nije bilo. Jednom bi se zid ipak mogao srušiti. Bikov je bacao bube u uši, a satrapi ipak zahtijevaju da podaničke bubnjiće draškaju samo njihovi glasovi. I, pogotovo, da se ne pamti na duge staze.