Ogled o slijepim daltonistima

U neke stvari čovjek ne povjeruje dok ih ne vidi vlastitim očima. Mene je, eto, dopala čast da parom svojih očiju u samo tjedan dana posvjedočim čak dvjema takvim stvarima.

Prva od tih veličanstvenih stvari zbila se prva, prije druge i zato je navodim kao prvu, inače bih je, da se dogodila druga, sigurno naveo poslije ove koju ću sada navesti kao drugu, a koja bi se u tom pretpostavljenom slučaju dogodila prva i onda bih prvo pisao o njoj, iako, kad se realno sagleda, važnost stvari o kojima će biti riječ podjednaka je i redoslijed kojim će biti prispodobljene tek je nevažna dekoracija.

Prva

Od trenutka kad sam posvjedočio onome što se zbilo ovih dana na ulici ispred zgrade u kojoj živim vratila mi se vjera u čovječanstvo – prizor koji mi se uvukao u trajnu memoriju neiskorjenjiv je poput dima cigarete iz vunenog džempera i naveo me da povjerujem kako je društvo u kojem živimo jednom za svagda izliječeno od nepotizma i diskriminacije.

Dok sam stajao na balkonu bezobrazno buljeći u radni narod, veliki bijeli kamion splitske Čistoće, ukrašen zelenkastim ekološko-promotivnim natpisima koji veličaju recikliranje, približavao se kontejnerima s otpadom. Dva vanjska, bočna radnika skočila su s vozila na asfalt i prihvatila kontejnere da bi ih dovukli do zaustavljenog vozila na pražnjenje. Svjedočio sam mnogo puta ovom svečanom trenutku pražnjenja kontejnera, no ovo je bio prvi put da vidim kako se prazne oni drugačiji kontejneri – kontejneri u boji.

Sigurno ste ih bar jednom vidjeli, možda baš ispred svoje zgrade i, ako ste ekološki osviještena budala poput mene, onda znate da je plavi kontejner za papir, a žuti za plastiku.

Ugledavši radnika Čistoće kako, ne zavirivši u nj, do kamiona dovlači plavi kontejner (vozilo ga diže, kontejner se prazni), pa drugog radnika koji (dok kolega odvlači plavog), ne zavirivši u nj, dovlači žuti kontejner (vozilo ga diže, kontejner se prazni) zastao sam s odgriženim komadom kruha u ustima i pomislio da sigurno nisam dobro vidio – odvojeni otpad (papir i plastiku) ubacili su u isti kamion i izmiješali – ali sam se odmah pribrao i nastavio žvakati jer, (kako sam samo bio neuviđavan i nisam prepoznao prizor rađanja revolucije) to mora da su bili neki novi radnici, prvi par ljudi u gradskoj firmi zaposlen bez nepotizma i diskriminacije, a zbog svog tjelesnog nedostatka – dva okorjela daltonista.

Sav početni bijes zbog kojeg sam se osjetio poput magarca koji reciklira, a firma koja se brine o tako odvojenom otpadu pred nosom mi opet miješa taj isti otpad, odmah se otopio i razum je prevladao. Srce mi je raslo – sve u meni klicalo je od sreće zbog pošteno zaposlenih i vrijednih radnika koji ne raspoznaju boje.

Druga

U razmaku od samo nekoliko dana bio sam svjedok prizoru u kojem pauk podiže vozilo koje je po nepogrešivom stručnom sudu vozača i suvozača žućkastog kamiona-dizalice bilo nepropisno parkirano na širokom nogostupu pored trgovačkog centra izraslog na pepelu negdašnjeg splitskog Diokoma. Bravo momci, klicao sam šetajući prema gradu, veličajući tako borbenost i ustrajnost momaka koji su neselektivno čistili naš lijepi gradski okoliš oko trgovačkog centra od zagađenja nepropisno parkiranih vozila.

Igrom slučaja put me naveo na nogostup pored studentske menze, u samom centru grada, blizu kazališta, u Svačićevoj ulici. Odlukom nove gradske garniture, na čelu s gradonačelnikom Baldasarom, dio navedene Svačićeve ulice ispred studentske menze pretvoren je iz parkirališnog prostora za automobile u (jedan od rijetkih gradskih) parkirališni prostor za motocikle.

Gledam tako lijepi, novi, plavo-bijeli znak sa slovom P i slikom motocikla, pa gledam odmah preko puta njega drugi, sličan prvome, samo što on još ima i nacrtanu strelicu koja pokazuje da je narednih 8 metara rezervirano za motocikle, onda gledam asfalt, na njemu uredno iscrtane paralelne bijele linije kojima je označeno dvadesetak parkirnih mjesta za motocikle, gledam i divim se u kako sređenom gradu živim... I onda mi mozak stane...

Gledam opet te znakove i one bijele linije na podu, pa gledam automobile koji su zakrčili Svačićevu parkiravši svaki preko četiri-pet svježih mjesta rezerviranih za motocikle, gledam kako zbog tih automobila nema baš ni jednog slobodnog mjesta za motociklista koji bi htio tu parkirati, pa gledam policajca koji mi od kazališta dolazi u susret i prolazi bez zaustavljanja, pa se osvrnem unatrag za njim i gledam (koje li slučajnosti) pauk vozilo iz kojeg kroz prozor proviruju vozač i suvozač i, zaključivši da u Svačićevoj nema materijala za dizanje produžuje dalje, gledam i... Odjednom me obuzme radost.

Početni šok i nevjericu opet je zamijenila beskrajna radost. Shvatio sam da su Pauk služba i Policija očito također pristali na nova pravila ponašanja, na moral koji se širio kao bolest, a koji je prihvatila i Čistoća: rekli su stop nepotizmu i diskriminaciji i zaposlili slijepe osobe.

Neopisivi je koktel enzima sreće ključao u meni. Napokon su se pokazali konkretni dokazi da stvari idu nabolje. Društvo se mijenjalo iz temelja. Volio sam svoj grad u tom trenutku, svoj Split kao nikada do tada.