Drenje, roman kakav niste čitali
Već na onih prvih nekoliko stranica na kojima još ni poglavlja nisu dobila svoje ime, čitatelju postaje jasno da je Drenje roman kakav do sada nije držao u ruci. Štoviše, nikad nije čitao nešto tako...
Mogu točno prizvati onih nekoliko puta u životu kad sam naišao na knjigu koja me sadržajem toliko iznenadila da sam rukom prekrivao retke koje tek trebam pročitati samo da mi oči ne polete niz tijelo stranice i prije vremena mi otkriju ono za što je potrebno još malo strpljenja. Uvjeren sam da s romanom Luke Bekavca, Drenje, nisam i neću biti jedini koji će doživjeti slično iskustvo.
Tako već na onih prvih nekoliko stranica na kojima još ni poglavlja nisu dobila svoje ime, čitatelju postaje jasno da je Drenje roman kakav do sada nije držao u ruci. Štoviše, nikad nije čitao nešto tako, jedan je to od najčudnijih, naoriginalnijih izričaja na koji je naišao. Ta uvodna, fantazmagorična igra, atmosfera koja se od početnih redaka uvuče između teksta i onoga koji ga dešifrira, početne stranice teksta pretvara u kratki sadržaj začudnosti koja će se provući i između svih narednih redaka, zbog čega će vjerojatno jedan određeni broj čitatelja entuzijasta kojima se Drenje eto preporukom našlo u ruci i odustati, jer suočiti se s drugačijošću Bekavčeva rukopisa koji kvalitetom značajno iskače iz okvira recentne književne produkcije nije zapravo ni lak zadatak.
Kao da riječima opisuje optičku varku, Bekavac nam u uvodu daje na znanje da nije sve kakvim se čini na prvi pogled i (odmah na početku) baca tihi upitnik da se spotaknemo o njega - hoće li se ikada (pa i na kraju) saznati kakvo je, što je istina ili su sve tek samo mogućnosti, subjektivne varijacije zbilje i bit će nam dano vidjeti/čuti/osjetiti samo onoliko koliko nam dopusti istančanost senzora naših osjetilno-misaonih osciloskopa?
Svo zbivanje romana sabijeno je u malenom baranjskom mjestu čije već samo ime zvuči kao šum, Drenje, u kojem jedan profesor proučava bioakustično stanje kraja u postratnom preživljavanju, a kojemu pod mentorstvo pri izvršenju stručne prakse pred diplomu dolazi jedna studentica, netom oporavljena od zdravstvenih poteškoća psihičke naravi. Sva tri sastojka za eksploziju su tu, provincijsko zaboravljeno mjesto, znanstvenik na rubu društva, žena upitne psihičke stabilnosti - goriva tvar, kisik i izvor topline - bum! No nema u ovoj, za književno žongliranje zahtjevnoj, kombinaciji ni traga raspadanju cjeline, dvojbi, sumnji ili izgubljenosti, ni trenutka zastranjenja, autor se ne hvata za ješku opetovano probavljane teme rata, ne ulazi u patetiku, već se upušta u nešto mnogo dublje iz čega će i čitatelj osjetiti ne samo "gospodarski slom i nasumično bombardiranje, nego i neku dublju i rafiniraniju dezintegraciju" mjesta radnje i onih koji ga nastanjuju.
Česte poredbe s pohabanim, starim filmskim vrpcama, lošim video zapisima, smetnje i greške jednako dobro opisuju mjesto kao i apatiju, alkoholizam i „kolektivnu hipnozu" mještana. Upotreba iznimno intenzivnih opisa boja prirode ima omamljujući učinak Castanedinih halucinogenih preparata kojima se čitatelj uspješno psihički uvodi u uvjerljivo stvoren ambijent romana i okruženje radnje smještene u ljeto devedeset i devete u kojem dani meteorološki često podsjećaju na preostala tri godišnja doba, potencirajući tako vremensko-prostorno preispitivanje koje je odličnim (pseudo)znanstvenim diskursom dijaloga i stručnošću balansiranja pojmovima signalnog polja fizike i teorije informacija dozirano točno u mjeri potrebnoj da se čitatelju ne dozvoli ni pomisliti da napusti sigurnost kaosa između korica.
Pripovjedač čitatelja opisno informira o tijeku zbivanja, kao da daje kakav izvještaj na razini detaljnog scenarija za situaciju kojoj ćemo prisustvovati, tu je poput uvodničara, govornika iz didaskalija, grčkog najavljivača pred prikaz kakve dobre tragedije. Poglavlja su naslovljena datumima iz prošlosti, a njihov sadržaj je izložen u prezentu, pa se i u ovom dijelu jasno pokazuje vještina kojom je čitatelj uključen u prožimanje vremena i prostora romana i proživljavanje s likovima.
Teško je kategorizirati ovo djelo, pospremiti ga uz bok drugima i reći ovo su trileri, horori, krimići, Drenje se izmiče svima njima i živi samo, posudivši od svakoga točno onoliko koliko treba da ostane posebno uz pronalazak mjere. Probijanje kroz tekst koji je svojevrsni filtar izgrađen od stilske ujednačenosti i sigurnosti pripovijedanja ustrajnog će i dobrog štiva željnog čitatelja/osluškivača dovesti do neočekivanog kraja u kojem će pronaći smisao u ništavnosti ili možda uvidjeti svu ništavnost smisla.
Groteskni, naturalizirani prikaz fizičkog sukoba gotovo nestvarnih osoba, koje kao da su likovi s fotografskih negativa ili potrošenih filmskih vrpci koje se protežu kroz Bekavčev tekst, ljepota iscijeđena iz surovosti, mikrofoni koji snimaju ambijentalni PTSP čitave prirode, riječ „možda" koja se ubaci između svega da nam sruši i ono malo što pomislimo da smo dokučili i da znamo kamo se kreće radnja, odlika je to ovog romana živosti koji se kao bijeli šum nade u monotonosti istozvučnih tema i književnih pokušaja (pucnjeva u prazno) neporecivo ističe.
Književni frekvencijski skok, amplitudno uzvišenje i pozitivno izobličenje koje zaslužuje pažnju čitatelja i kritike, ukratko, Drenje je vraški dobra knjiga.
Luka Bekavac: Drenje, Profil 2011.