Dojmljivi Tramvaj zvan čežnja

U splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu održala se, u subotu 16. svibnja, posljednja premijera ove kazališne sezone. Tramvaj zvan čežnja, balet redatelja i koreografa Dinka Bogdanića, temeljen na motivima Tennesseeja Williamsa, oduševio je publiku koja je glasnim pljeskom nakon završetka predstave plesačice i plesače zadržala desetak minuta na pozornici. Spoj priče koja posljednjih šezdesetak godina oduševljava generacije gledatelja, izvrsnog baletnog ansabla, glazbe u kojoj se izmjenjuju taktovi korišteni u dramskom izvorniku i njihove elektronske varijacije (Mladen Tarbuk) i drugačiji pristup poznatoj priči očito su uspješna formula za dobru baletnu predstavu.

Tramvaj zvan čežnja poznat je kao nagrađivana drama Elije Kazana iz 1947., a potom kao još popularniji film istog redatelja iz 1952. godine. Priča je 1995. godine doživjela i svoju opernu verziju u rukama skladatelja i dirigenta Andre Previna da bi, desetak godina nakon Previnove opere, hrvatski skladatelj i dirigent Mladen Tarbuk napravio baletnu glazbu na libreto Sanje Ivić. Balet je praizveden na Muzičkom bijenalu 2005. godine, u produkciji HNK u Zagrebu, kada je za njegovu koreografiju Dinko Bogdanić dobio i Nagradu hrvatskog glumišta. Kostimografiju predstave potpisuje Dženisa Pecotić, a scenografiju Dinka Jeričević. Za splitsku premijeru autorski je tim ostao nepromijenjen.

U centar priče stavljena je Blanche DuBois (Elena Nikolaeva), smještena na bolnički krevet psihijatrije dok joj se priviđaju svi likovi iz njezine prošlosti. Izmjenjuju se scene dolaska kod sestre Stelle (Simona Caputo) i njenog supruga Stanleya (Mircea Munteanu), vjenčanja i saznanja da joj je suprug (Remus Dimache) u vezi s drugim muškarcem, ali i, svakako najupečatljivija, scena u kojoj Stanley siluje Blanche. Riječ je o sceni koja je izbačena iz filma, a koju su Nikolaeva i Munteanu i plesački i dramaturški iznijeli na način da je, u kombinaciji s glazbenom podlogom, u prisutnima ostavila nelagodan osjećaj svjedočenja nečemu krajnje degutantnom, uznemirujućem i bolnom.

Predstava je protkana riječima „flores para los muertos“ (cvijeće za mrtve) koje izgovara žena odjevena u tamnu haljinu prešetavajući se preko scene tijekom cijele predstave, a priču zaokružuju početna i posljednja scena koje su jednake; u njima Blanche sjedi na bolničkom krevetu s liječnikom i liječnicom pokraj sebe. Na ovaj način još je očitije da je sve ono što se izmijenjivalo između ovih prizora zapravo dio njenih razmišljanja, sjećanja i košmara koji je prate iako su dio prošlosti. Nikolaeva je ovu zahtjevnu ulogu pokazala u svoj njenoj kompleksnosti izvrsno otplesavši čitav spektar emocija koje su se mogle iščitati i s njenog lica.

Važno je napomenuti da će se u glavnim ulogama izmijenjivati čak tri postave solista, pa ćemo tako u ulozi Blanche DuBois gledati Elenu Nikolaevu, Irinu Čaban Bilandžić i Albinu Rahmatullinu, Stanley Kowalski bit će Mircea Munteanu, Artjom Žusov i Ivan Boiko, a Stellu Kowalski utjelovit će Simona Caputo, Katerina Kuznjecova i Eva Karpilovska. Reprizne izvedbe predviđene su za 18., 20. i 22. svibnja u 20h, te 23. svibnja u 18h.