Dobili su priliku darovati - život!

Koliko je potrebno da promjenite nečiji život, ili možda čak odigrate vrlo važnu ulogu u njegovu spašavanju? Prema iskustvu Nikše Glavočića i Jelene Šeparović, ne više od nekoliko kapi krvi i malo dobre volje.

Želim život, odjeknulo je hrvatskim medijima u studenom 2006., objavom pisma mlade novinarke oboljele od leukemije, čime su udareni temelji Zakladi Ana Rukavina. Niz akcija nastavljen je i nakon Anine prerane smrti te je u kratkom roku, između ostalog, broj potencijalnih donatora porastao sa 150 na preko 20 000. U svim krajevima Hrvatske građani su se odazvali lokalnim akcijama prikupljanja uzoraka krvi, pa tako i Nikša u Dubrovniku, a Jelena u Blatu na Korčuli.

– Nisam bila previše upućena i nisam razmišljala o tome što taj moj uzorak može nekome značiti. Znala sam samo da je to nekakav plemenit čin; svi su se odazvali akciji, zašto ne bi i ja – prisjeća se Jelena. Nikša također nije dvojio te je s kolegama s posla otišao dati uzorak. Međutim, priča za njih dvoje tu ne staje.
– Kolika god mi je bila želja za pomoći, ni u najluđim snovima se nisam nadao da ću baš ja imati mogućnost nekome darovati život ili barem pomoći u borbi za isti – kaže Nikša, kojeg je poziv iz Zaklade iznenadio tri godine nakon davanja uzorka krvi.

Dio ljudi koji su dali krv, u trenutku kad se njihov uzorak poklapa s pacijentovim - odustaju

– Prvi poziv sam primio sredinom 2010. godine, u kojem su me obavjestili da se moj uzorak poklapa s uzorkom pacijenta te da li sam još uvijek zainteresiran za pomoći. Samo pitanje mi je bilo iznenađujuće, ali navodno dobar dio ljudi koji su dali krv, u trenutku kad se njihov uzorak poklapa s pacijentovim, nažalost odustaju – kaže Nikša.
Tijekom idućih osam mjeseci slijedile su daljnje pretrage i dodatne tipizacije. – Prema informaciji koju su mi dali u liječničkom timu Zaklade, relativno se često dogodi da uzorci inicijalno odgovaraju, ali se tijekom daljnjih pretraga i tipizacija treba sve idealno poklopiti da bi do same transplatacije došlo – objašnjava Nikša, koji je na koncu donirao svoje matične stanice postupkom leukafereze u KBC-u Rebro, u žujko 2011. u Zagrebu.

Jelena je poziv koji život znači primila punih šest godina nakon davanja uzorka krvi. Ističe da joj je liječnički tim Zaklade kroz čitavi postupak izašao maksimalno u susret. – Nakon pristanka trebala sam u Zagreb nekoliko puta, davati uzorke krvi zbog dodatnih analiza i pregleda da bi doktori utvrdili moje zdravstveno stanje. Pošto živim na otoku,na samom jugu Hrvatske, odlazak u Zagreb iziskivao bi tri dana, a kod kuće imam troje male djece, pa mi je doktorica omogućila da uzorke krvi dajem u Splitu. U Zagreb sam išla samo na pregled i na samo vađenje – kaže Jelena.

Donator se ne treba ni oko čega brinuti, jedino se treba pojaviti na vrijeme

Oboje ističu da se donator ne treba ni oko čega brinuti, svu birokraciju rješava tim Zaklade, donator se jedino treba pojaviti na vrijeme. – Čak i o tome brine Zaklada koja organizira avionsku kartu i smještaj na KBC Rebro – kaže Nikša. – Svi moji putni troškovi,koji nisu bili mali, pokriveni su u dogovorenom roku, kao i smještaj i hrana u bolničkom apartmanu na Rebru. Nakon vađenja slijedilo je iznenađenje... HZZO me kao davatelja doživotno oslobađa plaćanja dopunskog zdrastvenog osiguranja – dodaje Jelena.

Uzorci krvi još uvijek se prikupljaju diljem Hrvatske, a trenutno je u registru više od 42 tisuće potencijalna donatora. – Apsolutno svima poručujem da daju uzorak i potencijalno daruju život. Nakon akcije Želim život pokrenuta je akcija Lijek je u nama. Jedna od najljepših stvari koje su mi se u životu dogodile bila je prilika da taj lijek proslijedim kome je potreban. To svatko od nas može – zaključuje Nikša.

Nakon sto dana saznaš da li je spašen život, a nakon dvije godine i kome je spašen

Što se događa nakon transplatacije, pitali smo Nikšu. – Sto dana nakon transplatacije u mogućnosti ste saznati da li je transplatacija prošla uspješno, a tek nakon dvije godine, ukoliko se obje strane slažu, mogu se saznati imena. Darivatelj je dvije godine rezerviran za istog primatelja i u tom razdoblju je u nekom zamrznutom statusu te se njegovi uzorci ne usporedjuju s drugima. Naravno, ukoliko dođe do potrebe za usporedbom, recimo s članovima obitelji, nije problem ponovno napraviti transplantaciju, ako se sve 100 % poklapa.
Darivatelju se daje na izbor želi li dati koštanu srž ili periferne matične stanice

Nikša je detaljno objasnio postupak koji je prošao u KBC-u Rebro. – Darivatelju se daje na izbor želi li dati koštanu srž ili periferne matične stanice. Liječnici Zaklade vrlo detaljno objasne čitavu proceduru jedne, odnosno druge opcije. Koštana srž  uzima se iz kostiju zdjelice. Ljudi odmah zamisle veliku iglu i jaku bol, al upravo iz tog razloga uzimanje koštane srži radi se pod općom anestezijom.

Periferne matične stanice uzimaju se postupkom leukafereze. Leukafereza je postupak odvajanja perifernih matičnih stanica iz cirkulacije darivatelja. Proces je dosta sličan dijalizi. Krv darivatelja iz jedne ruke ulazi u aparat, centrifugira se i odvajaju se matične stanice, dok se ostali dio krvi kroz drugu ruku vraća u cirkulaciju darivatelja.
Prilikom razgovora s dr. Mrsićem (koji tada bio u liječničkom timu Zaklade) moje jedino pitanje je bilo koji će proces na kraju donijeti najbolji rezultat za pacijenta. Pošto je rezultat uspješnosti otprilike jednak kod jedne ili druge opcije, odluka je pala na leukaferezu. Oba zahvata su relativno bezbolna, ali radi izbjegavanja opće anastezije odluka je pala na darivanja perifernih matičnih stanica.

Tri dana prije samog zahvata potrebno je primati 3 injekcije dnevno koje vam na kućnu adresu pošalju iz Zaklade. To su injekcije koje pospješuju razvoj leukocita, i tako omogućuju uspješno prikupljanje matičnih stanica.
Sama leukafereza traje nekih 4-5 sati, ovisno o tome kako su injekcije utjecale na organizam darivatelja, te koliko će se brzo moći prikupiti odgovarajuća količina matičnih stanica. Osim dva uboda iglom, zahvat je potpuno bezbolan.