DNA izgubljen u prijevodu

Priznajem da se naježim od glave do pete kad čujem na televiziji ili pročitam u novinama kraticu DNK. Iako je ovaj naziv za deoksiribonukleinsku kiselinu sasvim ispravan (barem prema većini pravopisa na koje sam naišla), ne mogu se oteti dojmu da je tu ipak nešto u suštini pogrešno.

Moje vas mišljenje možda neće iznenaditi ako uzmete u obzir da sam molekularnu biologiju učila uglavnom iz stranih udžbenika, te da je engleski jezik uvijek bio dominantan tijekom mog školovanja (a i većina je serija i filmova koje sam gledala bila na negleskom). Situacija se nije bitno promijenila ni za vrijeme doktorata, gdje sam većinu vremena provela pričajući i čitajući isključivo na engleskom koji je već odavno postao službeni jezik znanosti. Upravo zbog toga i smatram da prevodeći kratice kao što je DNA, uvodimo u jezik niz novih pojmova koji su daleko od nedvosmislenog označavanja koje bi trebalo vladati znanstvenom terminologijom. Sam DNA ima veći broj europskih izdanja pa tako Nijemci govore i pišu DNS – Desoxyribonukleinsäure, dok se romanski jezici poput francuskog, španjolskog, portugalskog i talijanskog drže kratice ADN. Uzme li se u obzir ogromna ljubav biologije prema tiskanim slovima, očito je da će prije ili poslije doći do potpunog kaosa u kojem će najviše nastradati komunikacija znanstvenika s laicima kojima više neće biti jasno ni tko skraćuje, a bogme ni tko prevodi.

U moru novih pojmova koje znanstvenici obožavaju izmišljati da bi opisali novootkriveni protein, pardon bjelančevinu, zbilja nije uvijek lako pronaći odgovarajuću riječ u hrvatskom jeziku (na primjer, dolazi li prilikom protein foldinga do smatanja ili svijanja proteina?). Nažalost, u takvim se slučajevima javlja i pretjerana razigranost prevoditelja i terminologa pa dobijemo bizarne umotvorine poput onih koje već godinama uveseljavaju narod na području informatike.

Iako je važno očuvati jezik, postavlja se pitanje treba li to činiti baš po svaku cijenu. Ako već inzistiramo na vlastitim nazivima koji su bitno drugačiji od engleskih, onda bismo se trebali pobrinuti i za obrazovanje budućih znanstvenika te uvesti engleski jezik kao obavezni kolegij na fakultete. U protivnom će njihov osobni napredak i povezivanje s međunarodnom zajednicom biti poprilično ograničen, a samim time i razvoj hrvatske znanosti.

Ono što me muči također muči u cijeloj priči jest što nismo ni dosljedni. Prevest ćemo tu nesretnu kiselinu, ali ćemo i dalje govoriti o UV zračenju. Zašto ne o ULJ-zračenju? Je li se ova kratica zbilja toliko uvriježila u jeziku da ju je nemoguće prevesti, te znači li to da i DNA prije ili poslije očekuje ista sudbina?

U svakom slučaju, potreba za usklađivanjem nazivlja višeje nego očita, te mi je drago što su prvi koraci u tom smjeru već ostvareni u vidu Strune - terminološke baze hrvatskog strukovnog nazivlja, koja pokriva već četrnaest struka, dok je trenutno u pripremi još njih šest. Nadam se da će se u budućnosti baza proširiti i na biologiju te da će Vlado Dominić, glavni ravnatelj policije, sljedeći put dobro razmisliti prije nego izjavi da policija posjeduje i DNA i DNK počinitelja.