Đani

 Rekli bi Gle debelu svinju ili: Evo crnosisatog.

"Koji broj grudnjaka nosiš, majmune? Jel' bi dao masne guze? Kol'ka ti je mama ak' si ti tol'ki?"

Prolazio bi kroz gomilu i kao da ni ne bi prolazio. Nestajao bi prolazeći. Upijao bi sve kao spužva i potom cijedio nevidljivu, a crnu žuč po školskom hodniku. Puni su je hodnici.

Razred je muka i škola je muka. Svaki kontakt s čovjekom je muka. Ljudi neprijatelji, posvuda, ratno stanje. Golem crni čovjek ne stane niti u jedan format. Ne stane čitav ni u stolicu, ni u red, ne sabija se u omjere projektiranih stvari kako bi trebao, iskače iz fotografija, privlači nepotrebnu pažnju. I frče komadiće papira u roščiće, sve tanje i tanje - to je jedina preokupacija u zadnjoj klupi, jer srećom nitko nema oči na potiljku.

Nije samo to što je debeo, nego je i ružnjikav, pomalo prljav i jedini crn. Ljudi ne vole vidjeti ružno, nismo na svijetu da volimo anomalije - od njih se okreće pogled prema bilo čemu drugome, makar u prazno, bolje i u ništa.

Nije samo to što je debeo, ružnjikav i crn, on se zove Đani Oršoš i ne razumije što hoće ovaj svijet nabrijanih ljudi, koji stalno nešto zahtijevaju, vode razgovore, ocjenjuju i klasificiraju, vode statistike za koje on u sebi ne pronalazi smisao.

Gdje god se pojavi, odbija se Đani od površine događaja poput loptice. Ne pristaje u gabarite situacija, te stoga ima samo tu jednu jedinu rutu koju svakodnevno ponavlja kako bi stigao iz razreda u razred, pa iz škole kući, kako bi se o što manje okolnosti okrznuo. Debela svinja, bezvrijedni, crni Đani, koji baš ništa od svega ne razumije.

Na mjesečnom razgovoru s pedagogom sluša uvijek isto: "Imaš li prijatelja?, „Da li te djeca još uvijek zezaju?“, „Kako se osjećaš?“, „Možeš li pratiti gradivo?“. Laže kako je sve u redu i kako nema problema. Na pitanje kako je doma, također laže. A zapravo, isto kao u školi, samo gore na svoj način. Svuda debelo govno Đani.

Svodi se njegov život na tupi zvuk praznine koji odzvanja visokim stropovima, u njima on stoji golem, naslonjen na zid, a pritom mu nije jasno čemu sve to oko njega zapravo služi i kamo vodi. Takvi kao on nemaju jedno određeno mjesto u koje istresaju sve što su upili, to se sve samo razlijeva po njihovom tijelu, ili ponekad i oko njih, kao kad tinta kapne u vodu. To je, kako kažu, rak rana, tumor tijela proizašao iz pomisli, koji se širi i proždire mračnim osjećanjima sve čega se domogne.

Pitali su ga, sjeća se, što će upisati, jer nešto svakako mora, rekao je „za mesara“ i svi su se složili – to je primjereno zanimanje, nema u tome ništa pogrešno. Dapače, pristaje mu, mogu ga svi, od majke do pedagoga, zamisliti iza mesarskog pulta, onako golemog, u bijelom, kako reže najbolje komade, nijem i postojan. U praktikumu, kada nožem trančira meso za školske kobasice, dođe mu ponekad da jednostavno prijeđe i na svoju ruku, da nastavi trančirati od šake, preko podlaktice, prema nadlaktici, da se sav razreže i rastrančira, kao da je dio svinje, da potom od silnog sala koje sasječe sa sebe napravi čvarke, da se samelje u kobasice, da svoj ogromni but stavi na sušenje.

U školi intenzivno rade na projektu Za jednakost - našli su zgodnim da i on nekako sudjeluje, da doprinese projektu. On nikada ne govori mnogo, pa je na to samo kimnuo. Neće tu biti nekog velikog posla, mislio je. Dat će mu da pili letvice za plakate s domarima ili da pomogne oblijepiti školu učeničkim radovima. To može, zašto ne. To može i crni Đani.

Profesori titraju oko svega, vezano je uz EU-fondove, svi će biti jednaki u ovoj školi, potiče se u njoj na ravnopravnost i razumijevanje, posvuda plakati, radi se i na predstavi, svi se podnose koliko mogu, najbolje što mogu, za jednakost.

-Debeli, jel' voliš u guzu, a debeli?
-Koga ti gledaš, svinjo smrdljiva, mene jebat nećeš, crni Đani, pederčino!

Na hodniku sve po starom, osim tih prekobrojnih plakata. Pedagog čuje ono „pederčino“, pa na hodniku zaustavlja Đanijeve kolege i očitava im bukvicu. Đani sve gleda i zna da će vjerojatno na putu do kuće ponovno najebati, ako ne požuri prije svih.

Uvalili su mu da izrezuje srca i znakove mira iz šarenih papira na koje su nacrtali obrise. Sjedi on tako u knjižnici i izrezuje – slično je to izradi onih papirnatih roščića koje kroz dan gomila pod svojom zadnjom klupom. Ne mora biti na satu, jer sudjeluje u projektu, pa se doima zadovoljnim. I pedagog je zadovoljan, jer Đani sudjeluje – različiti, crni Đani sudjeluje u borbi za jednakost.

-Đani, daj da te uslikamo!

Fotografiraju ga kako izrezuje srca, stavit će ga, kažu, u školski časopis. Na naslovnicu! Kroz par dana će u tisak.

-Đani, peder, superstar! Đani, peder, superstar!
-Gle crnu svinju na naslovnici!

Đani na naslovnici sjedi u knjižnici i izrezuje srca iz ružičastog papira. Stvarni Đani sjedi u zadnjoj klupi i planira strategiju u kojoj se u školi više neće pojaviti. Nakupit će neopravdanih dovoljno da ga izbace, a potom – sloboda, nepregledna sloboda u kojoj će se valjati poput pravog prasca u blatnoj kaljuži, nitko mu ništa neće moći. Dosta je bilo više ove torture i ovog srama.

Debeli crni Đani na praksi gleda u bijelu kožu svinjske polovice i zamišlja kako bi možda dovoljno bilo već i to da je te nijanse, neka ostane debela svinja i Đani, samo da je ružičast, svijetao poput kože praseta. Već bi tako možda bilo jednostavnije.

Na izlasku iz škole još jednom pogleda zgradu, taj tegobni pakao u kojem se prži ovu godinu, nemilosrdni oganj, tu nepreglednu traku srama, s koje svakodnevno slijeće ravno u isti osjećaj. Ne zna što će, ali natrag više neće.

Mrak je pljucnuo na prašnjavu cestu u praznom, beznadnom gradu. Iznad vidnog polja osjetno preleti sova, koja na trenutak razbuca sliku. Đani korača nekako smjelije, bedra mu se doduše opet taru jedno o drugo stvarajući pritom bolnu ranu. Kod kuće će, kada legne u krevet, rukom napipati bolno mjesto i zaspati prekrivajući ga dlanom, kao da sam sebe zacjeljuje. Siguran je, misli, da će bez škole, bez tog grotla prezira, i kile nekako dolje, da će se sav istopiti, možda ne u čvarke, ali u rasterećenje, da će mu se i osjećaji rastopiti u nekakav bolji koktel, kojim će trebati povremeno zaliti još samo situaciju kod kuće.

Poznati cucki dočekuju ga na prelasku pruge koja dijeli njegov svijet od svijeta ljudi, cucki svih boja i genetskih kodova, veselo mašu repom i sline jedni po drugima, grizu se za uši od dragosti i prate ga sve do kuće, u kojoj ga dočekuje majka kojoj će sve morati objasniti. Otac će kratko biti ljut, nalemati ga slabije ili jače, ovisno o raspoloženju, a onda ga pustiti na miru jer i sam osjeća, iako se čini kao samo još jedan bespredmetno bijesan crni čovjek.

Čistačica će danas posljednji put rukom dohvatiti svježu kolekciju papirnatih svitaka, dugo trljanih između nervoznih prstiju, pa ih ubaciti u kantu sa smećem pitajući se tko ih to neprestano proizvodi.

Nazivat će ljudi iz škole na izmišljeni telefonski broj, pa slati pisma i telegrame na izmišljenu adresu, na nepostojeći dom, na imaginarni krajolik. Potom će se, nakon nekog vremena, svi okupiti na sjednici, malo galamiti, pa podići jednoglasno ruke na prijedlog za izbacivanje iz škole, uz nemoćne uzdahe za još jedan neuspio pokušaj.

Dosjetke planirane za debelog, crnog Đanija preslikat će se na neku novu žrtvu i neumorno odzvanjati hodnicima škole, poput kletve.

Biografija autorice

Mima Juračak rođena je 1986.godine i diplomirala je Filozofiju u Zagrebu. Do sada su joj priče objavljene u on-line zborniku knjižare Karver (natječaj Vranac, 2013. i 2014.godine) i unutar zbornika Lapis Histriae Foruma Tomizze 2014.godine.

Pobjednička priča Tjedna jednakosti

Đani je pobjednička priča natječaja za najbolju kratku priču koji je Info zona raspisala povodom Tjedna jednakosti. Izabrana je jednoglasno od članova peteročlanog žirija u sastavu Patricija Vodopija, Tonita Popović, Irena Delonga Nešić, Želimir Periš i Ana Marković. 

Natječaj je proveden u sklopu projekta U ime jednakosti koji realiziraju Centar za mirovne studije, Cenzura Plus i Mreža mladih Hrvatske, a financira Europska unija.