Dernek

Majka se prva diže. U zoru. Razgrne lug na kominu, stavlja malo suhog lišća, pa lomi grane što se njima jučer uprtila. Puše u zatrpanu žeravicu dok se plamen ne pojavi. U izbi pomuze Planinku. Objesi čađavu bakru s mlijekom nad vatru. Popne se povrh kuće i štapom lupa po vratima staje gdje spavaju Neda i Milica.

- Dižite se, eto ćaće. Nemojte da on viče. Imamo rađe – ponavlja uvijek istu priču.

Njih dvije spavaju na klimavoj postelji uz vrata. Ležaj je napunjen suhim stabljikama kukuruza i pokriven suknenom ponjavom. Manje bode. Do postelje je škrinja gdje drže odjeću, čarape, češalj, krunice, svete sličice… Polovina staje do vrha je napunjena sijenom za blago. Vonja po travi. U kuhinji otac i majka srču vrelo mlijeko.

- 'bro jutro – promrmljaju one uzimajući šalice sa sinije. Otac ih nakratko pogleda nabravši obrve. Majka se podigne s tronošca i žaračem raspiri vatru na kominu. Bezbroj iskri zaleprša prema crnim gredama.
- Šta ćemo danas, ćaća ? – pita Neda pognute glave. Tvrdi kruh izlomi u mlijeko, pa žlicom brzo prebaci u usta. Višak joj se cijedi niz bradu.
- Ja, mater i ti ćemo u Makove doce. Triba završit kumpire. Milica će k ovcon – reče natežući po običaju brkove rukama nabreklih žila. - Sutra je Sveta Ana. Dernek je. Neće se ništa radit. Puni lulu duhanom. Upali. Kašljući od žestokog dima izađe pred kuću kroz niska vrata.
- Majko, oću li i ja na dernek ? – jedva dočeka upitati Milica.
- Nemaš šta obuć. Ostat ćeš gonit ovce. – odgovori mrko. Okrene se. Trpa u košaru kruh, slaninu i vino za ručak na njivi.
- Seko, oćeš mi ti dat svoju zelenu šotanu i traveršu na rige. Onu šta više ne nosiš. Ani Matinoj je sestra dala svoju staru robu. – skoči Milica sluteći odgovor.
- Ma, di ćeš ti na dernek ? Nemaš ni šesnest godina. Baš me briga šta iđe Ana. Ti nećeš – izdere se. Iza majčinih leđa isplazi sestri jezik.
- Ajde, ajde, tiše. Čut će vas ćaća. Ne dižite mu živce. Milice mala, vodit ćemo te dogodine – zaustavi majka svađu.

Zna Milica zašto joj ne daju ići. Neda ima dvadeset godina. Stara cura. Mala rastom, žgoljava. Tanke, masne kose spletene u pletenice skriva maramom. Sred suhih obraza strši široki nos. Razmaknuti zubi iza tankih usnica. Treba se što prije udat, a dernek je prilika za pronaći momka. Milica je nalik ocu. Visoka, već zaobljenih grudi, tankog struka, dugih nogu. Crne guste kose spletene u debele pletenice u dva reda omotane oko glave. Velike zelene oči, punašne usne i bijeli, pravilni zubi. Govore da je najljepša u selu.
Ljuta je. Neće na dernek, ali će se osvetiti. Ujutro Neda obuče novu bluzu što je majka kupila na pazaru u gradu. Baba Mara joj je sašila novu suknju i pregaču. Oko glave sveže maramu ispod koje vire majčine zlatne naušnice. Na čelo izvuče smotuljak zalizane kose. Obuje cipele s vezicama kakve sad cure nose. Podboči se ispred Milice:
- Jesan li dobra, aaa? Vidi me!!! – pravi se važna pred sestrom. Milica je poželi pljunuti. Ne usuđuje se jer otac upravo izazi u dvorište. Neda zašuti. Već grize nokat do krvi. Danas se treba svidjeti momcima.
- Milice, povedi ovce na Međugorje. Tamo je dobra ispaša. Goni sa Ljubon i Cickon pa se vratite skupa – naređuje majka. Odlaze odjeveni u odjeću što je nedjeljom nose na misu.
- E, vidit ćete vi mene još. Vratit ću ti, Nede, za tvoje rute šta si ih sakrila – mrmlja Milica u bradu tjerajući ovce iz štale. Zaobiđe gumno i uputi se ravno prema crkvi. Izbjegne put i seoska kola s upregnutim volovima. Penje se strmim brijegom do livade sočne ispaše. Sunce je užeglo. Raspusti pletenice i zamrsi kosu. Na bluzi raskopča dva prva dugmeta, zasuče rukave. Znojne ruke namaže crvenicom. Obukla je suknju što se iskidala na drači prije neki dan. Preko nje izblijedjela pregača. Potegne čvrsto porub suknje, strgne ga. Sad visi gotovo do zemlje. Znoj joj se cijedi niz lice. Ostavlja svijetle tragove. Oko glave lete muhe ližući joj vlažne obraze.

Tjerajući ovce pred sobom krene prema crkvi. Zadiše se od napora. Duž puta ispred crkvice ugleda mnoštvo. Lijevo joj otac pjeva reru s nekoliko prijatelja iz Donje Grede. Desno momci igraju na mure uz žestoku galamu. Najodvažniji dobacuju curama udvarajući se. Uz rub puta prodavači nude bačve, bukare, bakre, drvene alatke, tronošce, košare… Žene na štandovima razgledavaju ogrlice, narukvice, marame, košulje… Krupnija žena gega se sredinom puta. Viče:
- Grotulje! Uzmite grotulje!
Zagleda se Milica tražeći majku i Nedu. Među ženama okupljenim oko fratra vidi obje. I one nju. Na trenutak ostanu skamenjene. Onda majka poleti:
- A, Milice mala. Dođi materi. Šta radiš tu, dite ? - sikće bijesno kroz zube.
Neda požuri obećavati:
- Dođi, kupit će ti seka jabuka – mamila je.
Vidi Milica da ih je sram. To je i htjela.
- Neću jabuke, oću novu šotanu i traveršu za dernek – viče uzmičući.
- Ajde odma kući. Ne sramoti nas. Sad ću ti zvat ćaću – prijeti majka hodajući za njom.
Na spomen oca Milica se brzo okrene i potrča niz brijeg misleći: „Neka su me svi vidili šporku i razderanu. Eto ti, Nede, pa se sad udaj.“

Biografija autorice
Nada Jelinčić, zaposlena u Uredu državne uprave u Sinju. Supruga i majka dvoje odrasle djece, pronašla hobi koji je ispunjava. Društveno i duhovno. Uživa u pisanju kratkih priča.