Demontiranje stereotipa

 Središnjica Gradske knjižnice Marka Marulića u srijedu 24. veljače ugostila je drugu tribinu iz ciklusa Demontaža, koja je ovog puta zamišljena kao rasprava književnika o stereotipima. Jedan od najavljenih gostiju, Ante Tomić, nije se pojavio na tribini, pa su uz Nebojšu Lujanovića kao organizatora i moderatora raspravu živom održavali spisateljica i kraljica Pričigina Tanja Mravak i pisac i kvizoman Renato Baretić.

Vjerovali ili ne, Sinjani imaju osobine kao i svi drugi ljudi na svijetu

Stereotipi su poslužili kao naizgled zahvalan alat za odabir sugovornika, ali i kao uvod u samu raspravu, pa je Lujanović naglasak stavio na činjenicu da je Mravak Sinjanka, a Baretić Zagrepčanin u Splitu. Mravak je odmah na početku zaključila da vjerojatno ne bi bila na ovoj tribini, niti bi pisala, da previše razmišlja o tome što ljudi očekuju od nje kao Sinjanke.
- Osim dijalekta kojim pišem, ništa u mojim tekstovima nije direktan izraz Sinja. Pišem dijalektom kojim se koristim jer mi je tako najlakše, ali o steretipima svog kraja ne pišem i moji su likovi univerzalni. Češće koristim stereotipe o muškarcima, ženama, roditeljima, djeci... – rekla je Mravak i kroz smijeh sarkastično dodala, kao odgovor na uporno vraćanje Sinju i Sinjanima, da u Sinju, vjerovali ili ne, žive ljudi koji imaju osobine kao i svi drugi ljudi na svijetu.

Djeci su stereotipi važni

Djeci su stereotipi važni za stvaranje slike svijeta
U pokušaju hvatanja za drugi stereotip o kojem bi Mravak mogla progovoriti iz vlastitog iskustva rada u splitskom Centru za autizam, Lujanović je okrenuo ploču na djecu, s naglaskom na djecu s autizmom. Mravak je jasno naglasila da o njima ionako samo čujemo stereotipe i odbila ih uvlačiti u raspravu. Ipak, odlučila se osvrnuti na Lujanovićev komentar o imaginarnom svijetu u kojem bi odrasli ostali na razini djece i tako bili lišeni stereotipa.
- Djeci su važni stereotipi da stvore sliku svijeta. Kada se polako krene razvijati apstraktno mišljenje, onda će djeca stereotipe, pomoću intelekta, iskustva i okolinskih faktora, polako razbijati. Nisam za to da snažno razbijamo stereotipe kod djece ni da ih na silu učimo neke stvari koje smo mi stekli iskustvom. Da se razumijemo, djeca znaju biti okrutna, potrebno je razbiti stereotip o djeci kao nevinim stvorenjcima! – uzviknula je Tanja kroz smijeh i dodala da nikako ne bi smjeli oduzeti djeci svrstavanje svijeta u poznate granice.

Mravak je zaključila da stereotipi nisu nastali bezveze, pojavili su se kao reakcija na učestali skup osobina, ali sami po sebi ne trebaju biti ništa loše. Ono što je loše je izrugivanje temeljeno na stereotipima, a sami stereotipi kao takvi mogu vrlo dobro biti iskorišteni u bilo kakvoj obradi u umjetnosti. Uz još jedan (neuspjeli) pokušaj guranja Centra i autizma u raspravu, Lujanović se ipak odlučio posvetiti Baretiću, ali izgleda da je i tu uspio upasti u zamku.

Baretić: stereotipe smo stvorili jer su nam trebali

- Posljednjih dvadeset godina živim u Splitu i uvijek me progoni jedna stvar, bez obzira nađem li se u određenom trenutku u Splitu ili u Zagrebu pa se uvijek osjećam kao čudnovati kljunaš. Kada god pristanem dati intervju ili sudjelovati u nekoj raspravi, ti razgovori uvijek započinju s pričom o seljenju i komentarom kako sam odabrao suprotan smjer. Kada mi je Nebojša poslao mail prije tribine, naravno da je prvo pitanje bilo o purgerima u Splitu i splićama u Zagrebu. – nasmijao se Baretić na stereotip koji ga posljednja dva desetljeća prati u stopu.
Baretić je rekao da su stereotipi korisni, ne samo djeci, već i svima, pa ih se kao takve može iskoristiti u pisanju kolumni, u čemu su Ante Tomić i Boris Dežulović, po njemu, postali pravi majstori.
- Stereotipi su nam u jednom trenutku trebali, pa smo ih stvorili. Jednako kao što su nam trebali hladnjak, cipele, bog... Pa smo ih stvorili.

Tanka je granica između stereotipa i vrijeđanja

Mravak i Baretić složili su se u zaključku da stereotipi itekako mogu pripomoći u pisanju, bilo književnih tekstova ili kolumni u dnevnim listovima, ali da je tanka granica prelaska u vrijeđanje individue. Prikazivanje stereotipa u umjetnosti je nužno da bi ih lakše uočili i prepoznali, stoga je duboko pogrešno izjednačavati dobro iskorištene stereotipe u umjetnosti s vrijeđanjem.

Stereotipi vezani uz geografsku lokaciju kao ključ biranja sugovornika/književnika pokazali su se kao nit vodilja cijele rasprave, pa druga Demontaža ostavlja dojam nedovršenosti i nedovoljnog demontiranja pitanja i problema koji se pojavljuju kao pratnja stereotipima. Suptilnost stereotipa kojom se oni uvlače u naše promišljanje svakodnevice i svijeta zasigurno je doprinijela previđanju nekih o kojima se mogla povesti plodna rasprava, kao i preskakanju ozbiljnije analize pojedinih stereotipa koji nerijetko ne ostaju na zabavnoj primjedbi ili šali već znaju prerasti u nasilje verbalne ili fizičke prirode.