Autor i društveni angažman

Autor i tekst u neraskidivoj su vezi, ako nikako drugačije onda u onoj stvoritelj - djelo. No, što je s društvenim angažmanom autora, kako taj angažman djeljuje na tekst i opterećuje li ga na neki način? Je li uopće poželjno da je autor teksta društveno angažiran ili taj angažman na neki način ruši umjetničku ili znanstvenu autonomiju teksta? Ovim su se pitanjima pozabavili sudionici prve u najavljenom nizu tribina pod nazivom Demontaža održanoj u splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića u četvrtak, 21. siječnja, s početkom u 18 sati. Organizator i moderator tribine Nebojša Lujanović ugostio je tri autora dobro poznata splitskoj i široj hrvatskoj javnosti: književnika i kolumnista Juricu Pavičića, povjesničara Dragana Markovinu i dramaturga i putopisca Jasena Boku. Kako je Lujanović istaknuo na samom početku tribine, cilj Demontaže pokušaj je demontiranja nekog društvenog događaja, trenda ili pojave uz pomoć stručnjaka, ali nikako na spektakularan način kakav nerijetko susrećemo u televizijskom programu.

Pavičić: Ne postoji tekst bez ideologije

Može li uopće postojati tekst bez angažiranosti autora? Jurica Pavičić odmah je na početku rasprave iznio stajalište da ne postoji tekst bez ideologije, pa je tako sve što napišemo, a da je dulje od popisa za spizu, na neki način pod utjecajem ideologije. Već i sama odluka da ćemo nešto napisati ideološki je uvjetovana, a ista je stvar i s odabirom teme, pogotovo u humanistici.
- Jurica književnik i Jurica kolumnist provociraju jedan drugoga, a često se bave istim pitanjima i svjetovima. Glavna je razlika što književnik svim licima u tekstu daje njihove karaktere neovisne o njegovu svjetonazoru, dok kolumnist progovara iz pozicije jakog pojedinca. A ako promatram učinak djelovanja jednog i drugog Jurice, teško je procijeniti jer je taj učinak po meni nemjerljiv. Pomalo je glupo koristiti književnost kao medij za plasiranje neke političke teze kada pisanjem kolumne mogu doprijeti do znatno većeg broja čitatelja u mnogo kraćem roku – istaknuo je Pavičić čiji društveno angažirani krimić Ovce od gipsa, koji ove godine slavi punoljetnost, i dalje živi za razliku od brojnih njegovih kolumni.

Ipak, osvrćući se na odnos autorove osobe i onoga što stvara, iznio je pomalo radikalan stav tvrdnjom da ljudi nikada ne sliče na ono što rade u umjetnosti. Pavičić, naime, tvrdi da su ljudi koji pišu o lijepim i toplim temama uvijek grozne osobe, a oni koji obrađuju teške i mračne stvari privatno vesele osobe, stavivši sebe u koš s potonjima.

- Naprosto pišete ono što pišete! Ja bih to usporedio sa stablom jabuke i kruške, ako ste jabuka, možete se truditi koliko god hoćete, ali na vašim granama ne mogu roditi kruške. Ako pišete o temama koje vam nisu prirodne, vaš tekst nije autentičan, a svaka se vrsta neautentičnosti na duge staze prepozna.

Markovina: Znanstvenik mora biti društveno angažiran

Na ove se Pavičićeve riječi nadovezao Markovina tvrdnjom da je po njemu apsolutno nužno da čovjek radi iz svog unutarnjeg poriva, pogotovo ako ima luksuz da si to dopusti.
- Bilo kakvo kvalitetno pisanje, bilo ono književno ili znanstveno, kvalitetno je samo ako dolazi iz poriva. Nužnost je svakog čovjeka koji ima poziciju da kaže i da ga se čuje, da govori i radi iz svog unutarnjeg poriva. Sve ostalo je oportunizam, koji je u mnogome kriv za stanje svijesti u kojem živimo ovdje u Splitu.
Znanstvenik, za razliku od književnog autora koji na neki način ima alter ego, mora biti angažiran, a znanstveni tekst mora zadovoljavati uvjete da nije falsifikat i da je otvoren za raspravu. Ako nije angažiran, onda ne vodi ničemu, a takvih tekstova je u znanstvenom polju prevelik broj, kako je istaknuo Markovina i dodao da je premalen broj znanstvenika koji posjeduju znanstveni aparat i angažiranost. Osvrnuo se i na svoj odabir tema koje su mu uvijek izazov – trudi se, naime, otvarati teme koje su traumatične na jedan način, teme o kojima se u društvu šuti, pa u tu kategoriju spada i jugoslavenstvo kao tema.

Boko: Mitovi postoje da bi se po njima čačkalo

Jasen Boko, s druge strane, bira putopisne teme koje mu služe kao alat u razbijanju/dekonstrukciji mitova.
- Imam taj problem s mitovima i autoritetom. Mitovi su nerijetko prepuni laži! I Marko Polo je nemilo lagao. Sve je relativno, a samim time i povijest, kao što je slučaj i kod našeg budućeg ministra kulture – našalio se Boko i nastavio – mitovi i postoje zato da bi ih se interpretiralo, reinterpretiralo i čačkalo po njima.

Boko se osvrnuo na novog ministra kulture kod kojeg mu najviše smeta to što nije čovjek iz kulture. Posebno je istaknuo je da nije riječ o lijevoj ili desnoj političkoj i svjetonazorskoj orijentaciji, iako umjetnost ima tendenciju prema lijevom. Kazalište izravno ovisi o politici jer gradska skupština bira intendanta, ali politika ne financira katalište već porezni obveznici.

Znanstvenicima je dužnost izaći iz kabineta

Markovina se nadovezao kritikom na akademske djelatnike za koje kaže da se ne može govoriti o lijevoj ili desnoj orijentaciji kao kod kazališta ili umjetnosti. Po njemu su akademski djelatnici bezlični, pa se ponekad čini paradoksalan odnos znanstvenika i angažiranog pojedinca. Kao primjer naveo je djelatnike Odsjeka za Filozofiju na FFST-u koji nikada nisu čuli za Milana Kangrgu i ljetnu filozofsku školu na Korčuli. Glavni krivac ovakvom stanju je manjak rasprave i nedostatak šire slike, a u centru nije negiranje, već prešućivanje velikog broja činjenica.
- Ako nekoga plaća zajednica, državni proračun, zar nije njegova dužnost da iziđe iz kabineta? – pita se Markovina ponovno se vraćajući na pojam oportunizma koji je zavladao društvom u kojem nema realne opasnosti od progovaranja (poput nekih prošlih vremena kada su pojedinci zbog riječi završavali na robiji), ali pritisak okoline koja radi za vladajuću paradigmu ponekad je tako jak da mali broj ljudi je spreman napustiti udobnost kabineta.

Zašto više nema revolucionara?

U društvu u kojem vas neće zatvoriti zbog otpora, događa se da će vam zbog otpora zatvoriti kanale od kojih živite pa možda u tome leži odgovor na pitanje zašto nam se čini da više nema revolucionara. Pitanje oportunizma provuklo se kroz cijelu raspravu, a Boko je istaknuo da nije riječ o fenomenu tipičnom za Split i okolicu, kako je naveo Markovina na početku rasprave, već o prirodi čovjeka koji je trebao biti oportun da bi preživio. Boko je oportunizam povezao sa školskim sustavom koji od učenika stvara pojedince nespremne na otpor. Školstvo, prema Boki, potpuno destimulira ikakav otpor pa se on u svojoj profesorskoj karijeri na FFST-u redovito susreće sa studentima koji se gotovo uvijek boje suprostaviti njegovom stavu iako ih on ohrabruje na to.
- Danas nije lako ponosno biti gladan, osjećaš se glupo! Prije si robijao za ideju, sada gladuješ za što? – rekao je Boko, a Pavičić se nadovezao rekavši da u društvu u kojem je ideologija zamijenjena kapitalizmom i korporacijama, pojedinac više nema jednog neprijatelja, već je on disperziran po svijetu.

Okupljena publika sa zanimanjem je pratila raspravu, a pojedinci su se uključili s pitanjima na kraju tribine, pa su otvorene i teme poput Slobodne Dalmacije, novinara Feral Tribunea, kapitalizma i profita koji stavlja pritisak na autora, ali i autora kao uzora mladim čitateljima. A ako je suditi po prvoj, nema straha za buduće tribine i demontažu svih pitanja koja se nađu na dnevnom redu moderatoru i budućim gostima.