Darkwood-šuma zvučnih efekata
Kada su se zavjese drugi put zatvorile, publika je ostala neko vrijeme na podiju, još uvijek hipnotizirana, a možda očekujući drugi po redu bis jer vrijeme na koncertima Darkwood Duba ne protječe u nizu, nego u krugovima koji se šire.
Klub Judino drvo pretvorio se, u subotu 7. lipnja, u šumu zvučnih efekata, kada je nešto iza ponoći pred nestrpljivu publiku izišao na pozornicu Darkwood Dub, jedan od najoriginalnijih bendova s ovih prostora, čije lelujave melodije i hipnotički ritam acid jazza, noise rocka, duba, reggaea, drum and bassa već 16 godina bacaju u trans sve mnogobrojnije poklonike njihove glazbe. Jedino u transu i jest moguće prodrijeti u simbolične tekstove s ponavljajućim insertima misli struje svijesti, koji dodatno utječu na panoramu koja se u njihovoj glazbi razotkriva na emotivno sugestivan način, i to samo ako se putuje u svim pravcima, kao što je to činila splitska publika u dva sata neprekinute svirke.
Koncert su započeli laganim instrumentalom a, nakon prvog u nizu Hvala! koji je vokal Dejan Vučetić povremeno uputio publici, odsvirali su Stvarnost s albuma Jedinstvo. S istog albuma odsvirali su i hit Dišem, čiji stihovi Pa šta, ako ostanemo ovde sve do jutra, pa šta možda najbolje opisuju atmosferu koja je vladala u Judinom drvu tijekom većeg dijela nastupa.
Šećer se pobrinuo da dišemo i dalje. Treba mi vazduh da me ponese... odzvanjalo je Judinim drvom u srcu darkwoodske šume iz koje su dopirali sirovi ali i sintetički obrađeni zvukovi plesnoga ritma. Uslijedilo je nekoliko pjesama s Elektropionira, albuma iz 1999. koji ih je iz underground scene lansirao u mainstream bend. Sa Supernovom smo odletjeli u svemir iza zatvorenog oka nastavljajući se rastvarati pustinjom bez glasa, putem snova u pjesmi s albuma O danima kojim su se najviše približili pop zvuku. Nakon što je ne pretjerano razgovorljivi Vučetić najavio Dorćolac, glazbenu poslasticu s albuma Život počinje u 30-oj, Judinim drvom prolomio se pljesak.
Atmosfera se dotada već zahuktala pod sjajnim ornamentima i reflektorima koji su naizmjenično osvjetljavali glave što su se njihale lijevo-desno, ali bez one masovne hipnoze kakva inače postoji na koncertima, gdje je govorom uspostavljen kontakt između benda i publike. Ovdje se svatko vrtio u svom vrtlogu vira, baš kao i Dejan Vučetić, nositelj energije darkwoodske četvorke, čiji topli vokal i scenski pokret u valovitom ritmu muzike, zaustavljen tek u kratkim predasima između pjesama, govori više od slatkorječivog dodvoravanja publici. Nakon pjesme Baobab najavio je Prostor između nas, čija melodija neodoljivo podsjeća na Ekatarinu Veliku. Uslijedila je pjesma O pustinji, a pustinja se i inače provlači kao jedan od čestih pjesničkih simbola u njihovim tekstovima, koji između ostalog govore o odnosu osobnog sjećanja i vremena koje ostavlja nasumične tragove. Grad u pustinji, pustinja u gradu, a kroz nju se naziru magloviti obrisi jutra i istina koja je blizu / istina koja se krije / u srcu pustinje.
Iza Pustinje četvorka je izvela 130 pred više od 130 ljudi koji su omađijani sklapali oči na čas da čuju vatromet koji eksplodira. Brže od zvuka, brže od svetla nastavila se gradacija ekstatične atmosfere pjesmom Dnevnik, popraćene ogromnim pljeskom i ovacijama iz publike. Nedaleko odavde dovela je atmosferu do vrhunca: Idemo u susret, pjevala je publika mantru prepuštajući se pomalo autističnoj magiji Darkwood Duba. Hvala, Splite - prvi put se Vučetić direktno obratio publici nakon čega su se zatvorile zavjese, a četvorka je samo nakratko predahnula jer publika je bila tek zagrijana eksplozijom zvučnog vatrometa.
Na bis nismo dugo morali čekati: prvo su počeli dopirati zvukovi koji su postajali sve jači dok su se zavjese polako otvarale, a iz Kolotečine su Darkwoodovci hrabro istupili naprijed. Zapremina tela, još jedan hit s Elektropionira, koji je očito zbog plesnog elektro/disco karaktera odnio prevagu nad pjesmama s ostalih albuma, ipak nije bila dovoljna za kraj. Vučetić se bezuspješno obratio publici da ohrabri Mikija za basom, ali umjesto toga otpjevao je sam Nešto sasvim izvesno, pjesmu s posljednjeg albuma, Vidimo se, koju je snimio u duetu s Biserom Veletalnić, srpskom jazz pjevačicom prodornog vokala. Darkwoodovci na kraju nisu rekli Vidimo se!, nego su nas umjesto toga počastili pjesmom U nedogled, nakon čega su se posljednji put zahvalili publici i otrčali s pozornice.
Kada su se zavjese drugi put zatvorile, publika je ostala neko vrijeme na podiju, još uvijek hipnotizirana, a možda očekujući drugi po redu bis jer vrijeme na koncertima Darkwood Duba ne protječe u nizu, nego u krugovima koji se šire. Vrtlog vira ipak nisu odsvirali, ali su nas ostavili da se vrtimo u njemu do sljedećeg nastupa... Ovaj je bio poslastica za dušu i tijelo; u dva sata nadahnute svirke splitska publika imala je priliku čuti presjek dugogodišnje karijere stilski nesvrstanog benda koji je, unatoč tome što je postao megapopularan, uspio zadržati autorski izričaj i svježinu na nastupima, bez pompoznosti i puno riječi, ali uz glazbu i tekstove koji omamljuju i odvode u stvarnost čudniju od sna.