Darkvud: Našli smo svoj zvuk

Grupa Darkvud u potrazi za glazbenim izričajem prošla je osmogodišnji put od punka preko soula do etna, a njeni su članovi inspiraciju konstantno crpili iz onoga što im je najbliže – prirode i Cetinske krajine. Na njihovu su glazbu podjednako utjecali i klasika i death metal, a rezultat je žanr koji opisuju kao strujno kolo. Sa Šimom, Perom, Stipom i Androm našli smo se u sinjskom okupljalištu alternativaca, caffe baru Brockva; mjestu gdje su ploče i CD-ovi dio zidnog dekora. – San nam je jednoga dana izdat ploču i da se obisi u Brockvi – kaže Pero, basist benda.

Nedavno su u vlasitoj produkciji na CD-u u prodaju pustili album Haugh, kroz koji su se, kažu, "očistili“ od glazbenih utjecaja koji su im obilježili dosadašnju karijeru. – Pisme koje sad sviramo na koncertima nismo još snimili – kaže Stipe, bubnjar i glavni vokal. – Ovo što je na CD-u je nastajalo godinu ipo dana, pa smo snimili i izbacili taj materijal da možemo prijeći na novi – objašnjava on.

Za razvoj benda Darkvud može se reći da je samo promjena stalna – od postave iz 2006., kada je bend osnovan, aktivan je još samo Stipe, što i objašnjava neuobičajenu pojavu da bubnjar pjeva glavne vokalne dionice. – Od prve faze su se stalno minjali članovi i nekako je ostalo da ja ostajem i pivam – objašnjava i dodaje da je Pero vlasnik najseksi vokala Cetinske krajne.

Kao punk trio funkcionirali su tri godine, a onda su proširili postavu za brass sekciju i krenuli na pohod po festivalima u regiji. Pobjeda na West Herzegowina Festu 2010. godine otvorila im je mnoga vrata, no tada nisu iskoristili priliku za ozbiljnije snimanje materijala. – Smatrali smo da ima vremena za to – objašnjava Stipe. – Tek kad je Stipe dobio Mac postali smo studijski ozbiljniji – smije se Pero.
Ime Darkvud preuzeli su iz stripa Zagor. – Tadašnji basist i ja smo bili veliki fanovi Zagora pa nam se činilo kao super ime – kaže Stipe. Inicijalna ideja došla je iz stripa, ali dobro se slaže i sa sadašnjom postavom jer svi članovi obožavaju prirodu i uživaju u Cetinskoj krajni. – Jedino mrzimo lovce. Nek se srame. Ubijaju vrane, lisice, sve šta se miče – kaže Stipe.

Posljednje tri godine aktivna postava benda upoznala se preko Gradske glazbe – Stipe je tamo svirao bubanj, pozvao je Andru, koji je svirao trubu, pa su im se pridružili i Pero te Stipin mlađi brat Šime. Zanimljiv je podatak da su svi članovi benda išli u glazbenu školu ali ni jedan u Darkvudu ne svira instrument za koji se školovao – klavijaturist Pero u bendu svira bas, trubač Andro je na gitari, klasični gitarist Šime svira klavijature, a bubnjar i pjevač Stipe u glazbenoj je školi učio violinu. Što ih je uopće potaknulo da se počnu baviti glazbom, zanimalo nas je. – Kad sam bio dite, znao sam da ću imat bend – kaže Pero. – Počneš slušat muziku, i onda imaš potrebu radit muziku koja ti se sviđa – objašnjava Stipe. Što se glazbenih utjecaja tiče – momci su složni – ne diskriminiraju dobru glazbu. – Prošao sam sve faze – od Doorsa do Cannibal Corpsea. Ne volim odgovarat na to pitanje, svatko sluša sve – kaže Pero. – I onda svi završe na Mišu Kovača – ispali Andro i svi prasnu u smijeh. – Ne obaziremo se na ostale, radimo svoje stvari – zaključuje Šime.

Jedno vrijeme fascinirala ih je etno glazba. – Skupljali smo narodne napjeve, zvali matere i babe – prisjeća se Pero kako je nastala pjesma Moj se dragi fali da imade. No i tu su fazu odlučili ostaviti iza sebe. – Nema smisla crpit nešto šta su već iskoristili Legen i Let 3 – konstatira Stipe. – Našli smo svoj zvuk, nema smisla se vraćat na ono prije – smatra Pero, a dobar se dio publike neće složiti s njim jer na koncertima traže i stare stvari. – Nama su te pisme passe – smije se Stipe.

Pjesme sami snimaju u vlastitom studiju i sami ih produciraju, a osigurali su se i da im ni jedna dobra ideja neće izmaknuti tako što u studiju održavaju i probe. – Kad je dobra pisma, odma je i snimimo – kaže Stipe. Doduše, zbog drugih obaveza, to ne prakticiraju u posljednje vrijeme često. – Probajemo skoro nikako, koja proba prije koncerta i to je to. Više se družimo skupa – kaže Andro, a Šime dodaje: – Šta će ti probe? – Više radimo team building. Sad su nam svirke probe – smije se Pero.

Tekstove za većinu pjesama napisao je Stipe. – Pun mi je kurac socijalno obojenih pjesama. Mislim da bi se ljudi trebali više smijat. Teško je sad i nasmijat ljude bez socijalne komponente. Na našu glazbu utjecalo je ono šta je bilo, ne ono šta je sad. Ma šta je ikad valjalo! Ne valja nikad ništa, šta ću onda pivat o tome. Inspirira nas dobra volja – kaže on, a publika ih, sudeći prema reakcijama na koncertima, u tome podržava. – Reakcija publike je uvik dobra. Kad se na festivalu narodne glazbe stariji ljudi raspamete, znaš da je to to!

Podrške sinjskim bendovima – posvjedočit će svatko tko je bio na koncertu nekog od njih – ne nedostaje. – Ekipa je stopirala iz Sinja do Zagreba na nastup u Ribnjaku di smo svirali sa M.O.R.T.-om i Shewom – kaže Andro.
No, što se same glazbene scene tiče, nisu optimistični. – Šta se stvorilo u Sinju dobrih bendova, stvorilo se – smatra Stipe. – Ove nove generacije oće odma sve, oće snimat... – nadovezuje se Šime. – Oće sad i oće sve – zaključuje Stipe i dodaje da je prije bilo drugačije – mladi su se puno više družili a sad je većini tlaka odlijepiti se od Facebooka. – Prije nisi ima šta radit kući, pa smo se stalno družili, a sad idu na Fejs – konstatira Pero.


Haugh!

Haugh je, objašnjavaju, jedna cjelina, konceptualan album. Nisu ga izdali, nego su ga sami napravili. – Ideja je bila spojit indijanski štih sa Zagorom; spojili smo njihovi i naš folklor – objašnjava Šime. – Ethno, funky, psihodelično – tako možemo opisat album – kaže Stipe. – Skužili smo dok smo stvarali album da su glazbeni stilovi i životni problemi sa kojima se susreću Indijanci i stanovnici Cetinske krajne ustvari isti. Rera i zvuči kao neka vrsta indijanske pjesme – dodaje.

Koncept i zvuk Haugha (i Darkvuda) mnogo duguje i donedavnom gitaristu benda, Brani Norcu, koji zbog prevelikih obveza na zagrebačkoj glazbenoj akademiji nije više mogao svirati u bendu gitaru pa je, kažu Darkvudovci, veslo dao Andri.

Zanimljivo je napomenuti i da je jedina promocija Haugha održana prvoga dana 2012., kada su nakon dočeka Nove godine odlučili razbuditi Sinjane svirkom na fontani.
Tiskano je 100 komada albuma, može se kupiti u Brockvi ili u Split Circusu, a prema posljednjim informacijama ostalo je još 20-ak komada.