Poezija bosanskog psiha
Kada kažem/ jebo mater/ ja ne psujem/ ja samo tako pričam// Imam dvadeset i dvije/ boli me kurac kako je bilo prije/ danas je kako je/ a sutra će biti kako bude. Poezijom koju ispisuje Avdić ne isključuje iz kritike ni sebe...
Jednom je bio jedan Nobelovac i njegovim perom ispisana Na Drini ćuprija. Onda je došao rat u kojem su izgorjeli perje, knjige, gradovi i sve ljudsko, pa i sami ljudi. Nakon takvog slijeda događaja ostati na zgarištu koje i dalje potpiruju, uzeti pero u ruke i početi pisati nije bilo smisla. Zato je Damir Avdić uzeo nož i počeo urezivati svoje beskompromisne i sirove riječi u književno meso - tako se rodila Na krvi ćuprija.
Pjesme sabrane u zbirku Kuda sestro nedvojbeno će svakome tko knjigu uzme u ruke približiti nimalo uljepšanu istinu, umrljanu krvlju, zlom, smrću i svime onim čime istina i zbilja iz koje Avdić dolazi i koju je proživio i proživljava i jesu okićene, samo što ih se prekriva kojekakvim pokrivalima da ne bi ugledale svjetlo, a on ih uporno raskrinkava. Baš kao i sunarodnjak mu i prezimenjak, autor romana Sedam Strahova, Damir Avdić će tešku, toliko puta prožvakanu ratnu tematiku propustiti kroz svoje oči i prste i tako sagledanu i protisnutu uspjeti je iznijeti na jedinstven i snažan način pred čitatelja (Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva flora/ u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima/ na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram/ pičko jedna nostalgična).
A taj je Avdićev način šokantan i upečatljiv, ogoljen do kosti, do grafita na zidu za strijeljanje. U stihovima ne pošteđuje nikoga, osvrnut će se tako na dane mladosti, rata koji se dok je preživjelih i njihovih obitelji uvijek u nekom obliku još vucara naokolo, ali će se osvrnuti i na prosvjednike i revolucionare novog doba (revolucija je prošla/ jebala majku demonstrantima/ nije ih vidjela od zastava/ nije ih čula od parola), kao i na one koji imaju onoliko godina kao on nekada i kojima je život sveden na besmisao (beznađe) teretane i kladionice (Kada kažem/ jebo mater/ ja ne psujem/ ja samo tako pričam// Imam dvadeset i dvije/ boli me kurac kako je bilo prije/ danas je kako je/ a sutra će biti kako bude). Poezijom koju ispisuje Avdić ne isključuje iz kritike ni sebe čime pokazuje da je, što je jedino u redu, pošteno nemilosrdan.
No doživjeti Avdića samo kroz stihove, zaustaviti se samo na pisanoj riječi malo je i nedovoljno, pogotovo kad čovjek zna da iza tog naoko mirnog, nenametljivog čovjeka koji na zagrebačkom subotnjem književnom druženju polaganim ritmom čita svoje olovne pjesme, dok mu samo par metara dalje po podu knjižnice puzi maleni sin, malo je to kad se zna da iza Damira Avdića stoji nešto veće, nešto još snažnije – mračnije. A mrak privlači jednako snažno kao i svjetlost.
Alias Diplomatz, alias Bosanski psiho
Avdić većinu stihova koje je ispisao i koji su dio zbirke Kuda sestro prezentira i u uglazbljenom obliku. Njegovi solo nastupi (čovjek, električna gitara i pojačalo) privlače ljude koji su već slušali i gledali što izvodi da se vrate po još jednu dozu ludila, a one koji ga gledaju prvi put dobro prodrma i šokira da šok potraje do idućeg nastupa što je dobro poznato splitskoj publici koja je u više navrata imala prilike vidjeti Avdića uživo. Hard core gitarski rifovi, tvrdi glas, izražena facijalna ekspresija, vrtnja očima, palucanje jezikom, ulazak, šetnja i sviranje među publikom, zavijanje, cviljenje i riječi koje se ne preporuča slušati na prazan želudac, sve zajedno kao da je dio performansa za koji je scenarij ispisao sami vrag. Onda i ne čudi alias koji ga prati – Bosanski psiho.
No upravo je ta upečatljiva energičnost i kompletnost Avdića kao čovjeka s pozornice i kamen spoticanja njegovoj u papir otisnutoj karizmi pjesnika. Nekome tko ga je upoznao u mraku zadimljenog kluba u kojem izgovoreni stihovi ostaju polijepljeni po zidovima i ljudima svakako je dobrodošla i ova, papirnata izvedba, ali osjećaj uskraćenosti za ono nešto više ne da se zanemariti. Onako na papiru, dok prevrćem listove i čitam stihove neprestano po glavi prevrćem prizore iz Avdićevih nastupa koje sam pohodio. S druge strane, dok sam u klubu i gledam ga i slušam, ni jednom ne pomislim na papirnato izdanje.
Svakako, Avdićeva zbirka poezije Kuda sestro cjelovita je i knjiga koju vrijedi pročitati, no za potpuni doživljaj treba prepustiti samom autoru da je izvede onako kako on to najbolje zna.
[email protected]
Damir Avdić: Kuda sestro, Algoritam 2011.