Cura koja voli glazbu

Ovaj petak, 21. 4. održat će se u Chilton baru (na Bačvicama) promocija debitantskog albuma Barren land mlade splitske kantautorice Ivane Pezo (poznate pod pseudonimom Billie Joan) sa početkom u 20:30. Akustična gitara i glas koji odvode u potpuno drugu dimenziju. Razgovarali smo s njom te nam je odgovorila na nekoliko pitanja i zagarantirala dobar provod:

Samim nazivom albuma Barren land donosiš nam svojevrsnu satiru društva i vremena. Ili je u pitanju nešto drugo?

Satira naše lijepe zemljice, koja koliko god bila jalova, zarobi i dušu i srce.

Zanimljivo je što su ti stihovi fuzija socijalne, društvene i egzistencijalne tematike, koja vješto izbjegava izlizane teme poput neuzvraćene ljubavi. Što te inspirira?

Sve pomalo, al najviše stanje u Hrvatskoj i svijetu. Sve su to nekakva propitkivanja i opservacije jedne nepristrane promatračice. Budući da dami u ljubavi cvjetaju ruže, nemam potrebu o tome pisati.

Kako bi se opisala u jednoj rečenici?

Cura koja jako voli glazbu.

Postoje li neke pjesme koje su ti „više legle“ od drugih?

Sve mi leže. Moje su, i svaka ima svoju temu.

Na koji način je formiran koncept albuma?

Imala sam viziju sirovog, produkcijski ogoljenog albuma otkako sam počela sama svirati. Jedna bitna stvar koja me pogurala je album Bon Ivera For Emma, koji je postigao velik uspjeh samo kroz emocije pretočene u pjesmu. Tada sam shvatila da i danas samo gitara i glas mogu imati razornu moć.

Pišeš na engleskom jeziku. Koliko je teže /lakše izraziti svoje misli na njemu?

Lakše je nego na hrvatskom, no ja i engleskim smatram svojim jezikom.

Sting je u jednom intervjuu rekao, kad su ga pitali kojem žanru pripada, da bi se morao odreći jednog velikog dijela glazbe i emocije, ukoliko bi odgovorio na to pitanje. Kako bi ti odgovorila?

To je istina. Svrstavanje u već postojeće žanrove dvosjekli je mač, zato je najbolje izmisliti vlastiti.

Koliko je dugo nastajao album?

Album je nastajao oko 3 mjeseca ako govorimo u vidu snimanja, ali u meni se kuhao godinama.

Svojim specifičnim glasom me podsjecaš na Grace Slick, vokalisticu kultnog Jefferson Airplane, pa ne mogu pobjeći od toga da te ne pitam, misliš li da je bendovima poput tebe sada teže ostvariti karijeru nego prije?

Nije, sve je trud, rad… Samo neki traže prečace, ali ne ide to tako. Ni u životu ni u glazbi.

U jednoj od svojih pjesama kažeš „It's good to feel alive“. Koliko te glazba trenutačno čini živom?

“It’s good to be alive” zapravo, što bi značilo da je dobro biti živ, a tu se referiram na sadašnje vrijeme. Dosta puta čujem da je prije bilo bolje, ali ne bih se složila, ni sada nisu bajna vremena, ali nema potrebe biti nezahvalan na mogućnostima koje pružaju.

Koliko je teško biti sama sa gitarom na pozornici?

Ni teško ni lako. Miks osjećaja, ali vrlo lijepih, pogotovo kada publika nagradi pljeskom.

U nekim pjesmama, poput Oh, My Dear Reverend eksplicitno se referiraš na religiju. O čemu je zapravo riječ?

Ta pjesma se referira na specifičnu osobu. To je sve što mogu reći.

„Ljepota je uzdignuti se do jednostavnosti“ kaže Andrić. Koliko se možeš pronaći u tome?

Ima istine u tome, cijeli koncept mog albuma je vrlo jednostavan, ali posjeduje određenu ljepotu.

Neki govore, da si spisateljica, da bi te mnogi zvali hrvatska Flannery O' Connor. I to ne samo zbog južnjačkog toposa, već zbog toga što od Juga radiš metonimiju cijele države. Koliko u tome ima istine?

Prvo moram priznati da sam morala googlati riječ metonimija, ali ne bih se složila s tom konstatacijom. Iako, usporedba sa spisateljicom me ugodno iznenadila.

Gdje ćemo te moći poslušati u narednih nekoliko mjeseci?

Kaštela, Šibenik, Sars fest u Sinju, Šakan fest u Brelima…


Ivana Pezo dolazi iz Splita, kantautorica koja je osnovala vlastiti bend još u ranim dvadesetima,
nakon čijeg raspada, okušava sreću kao frontmenica u još nekoliko bendova te naposljetku krajem 2013. godine postaje solo umjetnica pod nazivom Billie Joan. U njenim pjesmama, otpjevanim na savršenom engleskom jeziku, jasno se osjeća prizvuk protesta negdje u pozadini, što i ne čudi jer Billie navodi Dylana kao najveći glazbeni utjecaj.

Njena odluka da ode u solo vode pokazala se jako pametnom; upala je u gotovo svako demo natjecanje za koje se prijavila da bi nakon toga osigurala mjesto na lokalnim ali i regionalnim festivalima kao što je Ferragosto Jam u Orahovici, Exposure festival u Velikoj Gorici, Jelen Demofest u Bosni i Hercegovini te Sound of Streets u Mariboru. Gostovala je i na radio Splitu te na HRT- u, u sklopu HRDemo Kluba a njena izvedba pjesme „Don't you mind“ prikazana je na televiziji u Dobro Jutro Hrvatska.