Charleston: simbol hedonizma

Sjećate li se ludila zvanog Veliki Gatsby prije dvije godine? Film u kojem naslovnu ulogu tumači Leonardo DiCaprio, snimljen prema istoimenom romanu Francisa Scotta Fitzgeralda, vratio je duh 1920-ih u modu, glazbu, muzejske izložbe. Čak su i splitski disko klubovi umislili da mogu parirati zabavama zlatnog doba Hollywooda pa su priređivali tematske partije. Autorica članka neće ništa umišljati, li će se zato ozbiljno pozabaviti charlestonom. One, two, three... hit it!

Ples je u 20-ima predstavljao bezbrižnost

Plesanje je bilo veliki dio popularne kulture i glazbe tijekom ove dekade 20. stoljeća. Predstavljalo je bezbrižnost i ležeran način života. Uz charleston, ostali su plesovi bili black bottom, shimmy, foxtrot i lindy hop. Većina plesne glazbe sličila je onom što bismo nazvali big bandom u današnjem značenju, ali je tada smatrana jazzom i imala osobine ragtimea (eng. ragged time, izlomljeni takt), stila klavirske glazbe kojeg su razvili afro-američki pijanisti. Bilo je nekoliko bendova i orkestara koji su svirali glazbu prikladnu za ove plesove Paul Whiteman and his orchestra; Fletcher Andersson orchestra; Ben Bernie and his orchestra; Nat Shilkret orchestra; Ben Selvin; Isham Jones; Leo Reisman; Ted Lewis; Rudy Vallee; Vincent Lopez. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji ni ostale zvijezde charlestona neće ostati zaboravljene.

Charleston je osvojio svijet

Charleston je ples koji je dobio ime po lučkom gradu Charlestonu u Južnoj Karolini u SAD-u. Internacionalnu popularnost donijela mu je skladba istog imena Jamesa P. Johnsona sa stihovima Cecila Macka. Prvi ju je izvela Elizabeth Welch u brodvejskom mjuziklu Runnin' wild 1923. godine.

Postala je jednom od najvećih hitova i najprepoznatljivijih pjesama 20-ih godina, između ostalog, i zbog široke upotrebe u jazzu: mnogo puta bila je obrađivana, ali samo kao instrumental. Poznata verzija sa stihovima jest ona u interpretaciji Chubbyja Checkera iz 1961. Korištena je u filmu Franka Capre Divan život (1946.) u sceni školskog plesa i u filmu Čaj za dvoje (1950.) s Doris Day i Gordonom Mcraeom. Najnovija obrada jest ona iz već spomenutog filma Veliki Gatsby u izvedbi Will.I.Ama, Bang bang.

Sam ples bio je predstavljen u Lizi Irvinga C. Millera na proljeće 1923. no, unatoč tome, plesne pokrete koje je izvodila Welch prilikom premijere mlade žene su kopirale izlazeći po njujorškim noćnim klubovima te je tako nastao temelj nove plesne tehnike. Idealna je za zabavu zbog svojih šaljivih figura i jednostavnosti osnovnog koraka, koji je bio zahvalan i za improvizaciju i za ne baš tako vješte plesače.

Charleston ima korijene u afroameričkom plesu juba (iz zapadne Afrike) koji su plesali robovi na plantažama. U početku je imao uvijanje noge u ritmu na polagan način, a nakon što je došao u Harlem, stvorena je nova verzija: brzo izvođenje koraka, uvijanje noge naprijed i nazad, a kasnije i s lupkanje.

Omiljenost ovog plesa ubrzala je prohibicija, odnosno zabrana točenja alkoholnog pića koja je dovela do ilegalnih točionica. Kasnije su prerasle u noćne klubove s plesačima i glazbenicima gdje su se ljudi mogli okupljati, slušati novu glazbu i plesati. Žene koje su plesale same ili u društvu izražavale su prezir prema tom zakonu i dotadašnjim društvenim konvencijama. Zbog brzih pokreta nogama i rukama podsjećale su na ptice koje mašu (eng. to flap) krilima pa su stekle nadimak flapper (mahalica), što je postalo ime vezano za cijelu žensku subkulturu.

Oličenje hedonizma

U 20-ima su se održavala i plesna natjecanja tko će duže plesati charleston (neki bi plesali i danima!) i koja će djevojka najduže plesati najbolji charleston. Josephine Baker bila je najpoznatija plesačica charlestona.
Društveni običaji postali su opušteniji dolaskom optimizma zbog kraja Prvog svjetskog rata i procvatom tržišta dionica, a charleston se, kao simbol tog vremena, proširio po svijetu. Bio je smatran oličenjem raskalašenosti, nemorala i hedonizma. Nakon 1930. zanimanje za njega se znatno smanjuje čemu su pridonijele nove haljine koje su bile uske i tijesne za charleston korak. Tako je nastao 1933. crawl (puzajući) charleston. U 30-im i 40-im charleston iz 20-ih je prilagođen tako da pristaje swing glazbi.
I danas charleston ima svoju publiku. Može se plesati samostalno, s partnerom ili u grupama parova ili solo plesača. Solo charleston dobio je na popularnosti u ranim 2000-ima zahvaljujući natjecanjima i radionicama profesionalnih plesača.

Moda ludih dvadesetih

Tadašnja moda i način odijevanja također su utjecali na plesove ovog razdoblja, a posebice na charleston. Počele su se nositi kratke suknje (žene po prvi put pokazuju noge sve do koljena) i kratku kosu (tzv. bob frizura). Imale su i duge haljine uskog struka, a široke pri rubu koje su omogućavale ženama da plešu charleston.

Nisu izlazile iz kuće bez modnih dodataka: šešira, torbica i rukavica. Od nakita nosile su bisere, zlato, platinu i drago kamenje, a najmodernije cipele su bile T-strap cipele s oblim vrhom i petom od 5 do 10 centimetara. Jaka šminka bila je odgovor na nježan, ženstven izgled prijeratnog razdoblja: usne u obliku Kupidovog luka, crno obrubljene oči, rumeni obrazi i jarko crvene usne.

Chicago, mjuzikl nagrađen Oscarom za najbolju kostimografiju iz 2002. godine, najbolje je dočarao duh 20-ih. Ples, glazba, pjevanje, kostimi te način života vjerno i na duhovit način prenose gledatelju pogled u možda najzanimljivije doba 20. stoljeća.