Čekajući Godota na kotačima

Jednom sam, za srednjoškolskih dana, pokušala izračunati koliko sam vremena provela u Prometovim autobusima. Minutaža je bila poražavajuće visoka (koliko sam samo šetnji oko Marjana mogla u to vrijeme odraditi, filmova pogledati, kava popiti!) ali nimalo čudna uzevši u obzir da sam putovala iz Solina u Split nekoliko puta na dnevnoj bazi, autobusima koji su nerijetko nalikovali na vlakove smrti. Nedavno sam prijateljici poslala foto prilog našem dopisivanju, prizor autobusa u kojem sam sjedila u tom trenutku. Količina upitnika u pitanju Where are you?? nasmijala me, ali i vratila u razmišljanje s kakvim se apsurdom susrećem posljednjih dvanaest godina otkad sam adresu u centru grada zamijenila solinskom, a gotovo sve obveze, zanimacije i prijatelje ostavila negdje oko Palače.

Da krenem nabrajati situacije u kojima je masa putnika primorana seliti iz jednog autobusa u drugi, sudare koji su popraćeni smijehom i pa nije nikom ništa, možemo nastaviti, ni ne vidi se šteta na ovoj konzervi komentarima, svađe kojima sam svjedočila, smrad koji su moje nosnice trpile, lake note i još lakše razgovore sa stražnjih sjedala... Ne znam kada bi ovom tekstu došao kraj.

Naš vam je Promet nešto kao slika našeg društva, da se izrazim metaforom koja lako privuče svačiju pažnju. Sve je tu nekako u rasulu, koliko god šarenih reklama za trgovačke centre ili paštete bilo nalijepljeno po našim kočijama. Tu se zaista ne zna ni tko pije ni tko plaća jer uredno kupovanje mjesečne karte ne garantira mi da će se autobus koji čekam uopće pojavit,i niti da neću pokisnuti tijekom vožnje. Pokušava se tu popraviti nepopravljivo, već spomenutim reklamama, kao i digitaliziranim voznim redovima na čiji se rad čeka toliko dugo da bismo ih slobodno mogli zvati Godotima. Legendarni pastiri suvremenog svijeta, popularni Žuti, tu su da utjeraju svu stoku u tor, a vječno nasmiješene šalterske službenice na Sukoišanskoj razlog su zašto obožavam vrijeme godine kada trebam obnoviti pokaz.

Upravo sam odradila sat i pol čekanja u redu za kupnju pokazne karte pa sam vrijeme odlučila prikratiti čitanjem tablice s cijenama karata. Malo je reći da sam ostala zatečena, iako nisam ni sama sigurna koliko je na to utjecala činjenica da sam se prije par dana vratila iz Varšave u kojoj sam za manje od 30 kn mogla 24 sata koristiti sve linije metro, autobusnog i tramvajskog prijevoza u gradskom i prigradskom području. Usporedbe radi, da bih otišla iz Solina do Splita i natrag, Prometu trebam dati 26 kuna. Dosad sam mjesečno davala 130 kn za pokaz, a od ovog mjeseca (zahvaljujući statusu nezaposlene osobe) za istu kartu trebam izdvojiti 200 kn. Nađem li priliku za stručno osposobljavanje, cijena moje mjesečne karte iznosit će 380kn.

Otvorite li, primjerice, internetsku stranicu zagrebačkog ZET-a i prošvrljate po njihovim cjenicima, već na prvi pogled uviđate jednu bitnu stvar; za razliku od Splita, u Zagrebu možete kupiti dnevnu ili višednevnu kartu. Nije sve crno-bijelo kao ovdje – ili jedna vožnja ili cijeli mjesec. Pojedinačna karta za područje grada Zagreba je, da napomenem, deset kuna. Vozite se cijelim Zagrebom i potrošite manje nego za udaljenost od Pazara do Firula.

Osnovnoškolci će za mjesečnu izdvojiti 90, srednjoškolci, studenti, nezaposleni i umirovljenici 120, a obični građani 360 kn. Usporedimo li Split (i prigradsko područje) s površinski daleko većim Zagrebom, lako je uvidjeti gdje je bolji omjer cijena i usluga.

S novom svježom pokaznom kartom u džepu zaputila sam se prema autobusnoj stanici. Pogled na digitalizirani vozni red opet mi nije pomogao, još nije došao u funkciju, ali sad će – samo što nije. Pokraj Kauflanda šofer je odlučio zatvoriti vrata i krenuti dok je stariji gospodin izlazio iz autobusa. Gospodin je pao na pločnik, ljudi su mu priskočili u pomoć, a šofer je mirno sjedio u svojoj kabini i čekao da se stanje smiri da bi mogao nastaviti sa svojim rallyjem. Taman nakon ulaska u Solin sigurno sam uspjela napustiti autobus i baš pokušavam izračunati koliko se puta mogu odvoziti do Splita i natrag s 380 kn goriva u starom Puntu koji je parkiran ispred kuće. Nekako mislim da će mi se u svakom slučaju ta opcija više isplatiti.