Buđenje

Zidovi neke nepoznate sobe, neke nepoznate kuće rasli su oko njega munjevitom brzinom i primicali mu se još oštrije. Jurišao je, očajno malen, kao poludjeli štakor, od kompjutera do kreveta, do beskičmene stolice, do odvratnih čipkastih bež zavjesa, do staklenog regala za keramičke šalice... Preznojavao se kao konj i roktao kao svinja...

I tako iz kruga u krug, smanjivao se opseg zraka u njegovim sićušnim plućima, sužavao se larinks, povećavao se broj otkucaja knjiga koje su mu padale na već slomljene izdisaje. Nesposoban za krik sjeo je na mrlju na tepihu, veličine dna boce ( a ono je beskrajno!) i čekao da ga ponese...

Vrelim nožnim prstima već je opisivao ledene zidne lajsne. Zidovi dolaze. Udahnuo je lagano kao da se prepušta... Kad mu je iz sna izneneda sinulo da sanja! Od pete do najviše vlasi sjevne mu želja da se probudi. I otvorio je oči u svojoj postelji. Zapravo nije bila njegova već hotelska. Još bolje! Spas!

Čuo je još svoj ustreptali dah kako nekontrolirano cvili pod plahtama. Nije mogao prestati. Zvučao si je kao laboratorijski miš i odjednom je sam sebi bio odvratno ljigav, tanani slabić. Al´ probudio se snagom volje, a znao je da to uspjeva samo jakima izrazite snage karaktera i visoke razine svijesti i odjednom je sam sebi bio abnormalno golem... pa (konačno!) normalno velik.
Neka uokvirena škrabotina na zidu jeftinog hotela i vlaga koja je cvjetala iz svih uglova stropa mirisala mu je rajski, pomiješana s parama razlivenog apsinta od sinoć. Udahnuo je više puta, gladno, kao da miriše ranojutarnje planine ili bujne nedjeljne obiteljske stolove.

Sloboda! - prostrujalo mu je nožnim palcem do obrvom koja je poletjela do dotad neslućenih visina. Glorificirao je svoje smrdljive čarape s rupom na palcu. Došlo mu je da zapjeva odu naopako okrenutoj jakni na podu i zgužvanoj košulji zalivenoj konjakom (sinoć ju je mrtav pijan zalijevao apsintom da provjeri može li narasti - bila mu je tijesna u struku!).
Grlio je tišinu u kojoj mu Nikakva za uhom ne žvače psovke i prodike. I uzbudio se.

Protutnjao je vlak na bliskom kolodvoru i hotelski su se zidovi protresli kao nogavice. I njega je prošao trzavi zvuk, zazujao petama, stopalima, kroz tanke noge, sklupčani trbuh, sve do pluća i tu je zveckao kao drhtuljavo staklo, i tu se slomio. Ili je on sam puknuo (?!) kao da je od stakla, a zvuk je pobjegao grlom do usne šupljine i tu se pretvorio u cvokot zubima?!

...Prošao je vlak. I bila je užasna zima. I on je bio sam, ništavan, samotan i mamuran.
A osjećao se tako tupasto veseo, blažen, čisto nirvaničan. Sretan što je umakao keramičkim šalicama koje su ga na javi progonile... Ženama koje bi ga tako rado spasile, povile, zavile, ugrijale cijevima centralnog grijanja, zdravim juhicama, čipkastim zavjesama, tv-dnevnikom, vrelim bedrima... (Dobro, među bedrima bi rado plivao, ali samo povremeno...)

Osjećao se tako savršen - tako nesavršen. I ustao. Ponosno je navukao svoju jučerašnju čarapu i pozdravio svoj goli palac i svoje ponosno dignuto Sidro.
Danas leti u Bang-Kok.
Danas leti!

Biografija autorice
Jasmina Žiljak Ilinčić rođena je u Splitu 1976.god. Završila je PMF Učiteljskog smjera u Splitu, a najduži radni staž imala je u GKM-u, gdje je sedam godina radila kao glumica i voditeljica dječjeg dramskog studija. Do sada je objavljivala samo poeziju, i to u časopisima: The Split mind (br.7., 2010.god.), Poezija (br.1-2, lipanj, 2013.god.), te u zbornicima poezije s Natječaja za najbolju neobjavljenu pjesmu 2012. i 2013. godine, u organizaciji Gradske knjižnice Solin.

Radi kao dramski pedagog-freelancer. Organizira i vodi radionice dramskog odgoja, forum teatra i bajkaonice u školama, vrtićima, udrugama, knjižnicama, igraonicama...
Vanjska je suradnica HR-Radija Split gdje uređuje i vodi emisiju za djecu Škrinjica za sne.