Božićna juha od cipele

Filatelisti, kako ne bih znao, to su oni što skupljaju poštanske marke. Što ja znam što će im, valjda ih stavljaju u albume, štite folijom, pa prelistavaju i gledaju povećalom, briga me, neka skupljaju, eto im tamo. Pa moguće je, zašto ne, vjerojatno ih i razmjenjuju, da. Koliko znam bude ih na TTTS-u nedjeljom, kad je pazar auta, ima ih po oglasnicima, a, … pa čekaj, mjesto na koje jednostavno ne možeš pogriješiti doći ako želiš kupiti poštanske marke je pošta! Hm… čuj, ako bih se dobro zamislio velike su šanse da bih se i ja sjetio nekog filatelista…

* * *

Cicibela je u mirovini već više od 20 godina. Otkad je Roko umro jedina su joj sreća poštanske marke kojima više ne zna broj. Skuplja ih od djetinjstva. Zbirka koju je prikupila toliko joj je draga da bi, rekla je jednom prilikom, prije jela juhu od vlastite cipele nego bi u nuždi unovčila tu dragocjenost. Onim najdražima, trima najljepšim markama dala je imena, valjda jer nije imala djeteta kojemu bi mogla nadjenuti bar slovo. Tako je Cicibela umirovljeničke dane provodila uz kolekciju na kojoj su joj (iako je bila samozatajna, ipak se pročulo) mnogi filatelisti u gradu zavidjeli.

Jedan od najsretnijih dana u životu joj je onaj davni ponedjeljak kad se u prizemlju zgrade u kojoj stanuje otvorila pošta. Roko je znao psovati i galamiti koliko je vremena provodila u toj prostoriji (tako je on zvao poštu, prostorija) koja je njemu predstavljala tek nužnost nekoliko puta godišnje. U pošti se Cicibela zatekla i kad su joj javili za Roka, kad su ga našli dolje u kvartu, kraj klupe…

Godine poslije Rokove smrti bile su bolne, ali svaka poštanska marka pričala je priču lijepog vremena koje su proveli skupa i uz sjećanja koja su je grijala iz tih kvadratnih sličica Cicibeli je bilo mnogo lakše. No godine su sa sobom donosile i drugačije naplavine, cijene su rasle, a mirovina je bila ista, pa je Cicibelino širenje kolekcije prinovama postajalo sve rjeđe. A onda je i potpuno prestalo.

Sa sjetom je Cicibela prolazila pored vrata pošte suzdržavajući se od ulaska. Htjela ih je bar pogledati, samo na trenutak baciti pogled na novu seriju prigodnih poštanskih marki, ali odustala je jer bi to samo povećalo tugu. Stajala bi tako ispred zgrade i gledala žuti znak iznad vrata poslovnice, svaki dan isto, a pošta se neprestano mijenjala: postala mjesto za plaćanje računa, banka, prodavaonica slikovnica, satova, igračaka, lampiona za groblje i peraja, te prestala biti ono što je uvijek bila: mjesto s kojeg se moglo obaviti telefonski poziv. Cicibelina želja da uđe u poštu postupno je kopnjela. Zapravo, htjela je ući u poštu, ali to više nije bila pošta.

Nekoliko Cicibelinih poznanika zbog neimaštine je počelo tražiti plastične boce po kontejnerima i mijenjati ih za novac. Mirovina im je bila gotovo jednakog iznosa pa je stvarnost Cicibelu snažno prodrmala. Režije su poskupjele i na kraju mjeseca kraj se još samo končićem spajao s krajem. Jednog prosinačkog jutra 2012. godine pukao je i taj posljednji konac koji je predstavljao nadu u bolje sutra.

Cicibela je izašla pred zgradu s namjerom da se uputi do pekarnice i kupi malo kruha. Baš kako je i uvijek činila i tog je jutra čim je stupila na širinu ispred zgrade okrenula glavu prema pošti. Osjetila je kako ju je nešto bolno u prsima presjeklo. Po staklu poštanskog ureda nalijepili su natpise koji su oglasili još jednu transformaciju pošte i svega što je ikad bila – masnim je žutim slovima pisalo: Najpovoljniji otkup zlata.

Načula je tih dana da se priča o tome kako će se i pošta upustiti u trenutno najunosniji legalni posao otkupa zlata, no nije vjerovala. Mislila je da je krivo čula, staračke uši, što bi drugo i moglo biti, ali natpis na staklu pošte bio je jasan kao pljuska u jedan, pa još jače i u drugi obraz. Cicibela je prišla bliže i provirila u unutrašnjost. Većina je stvari bila ista, bar je tako izgledalo na prvi pogled, red ljudi koji čekaju da predaju pismovnu pošiljku, red ljudi koji čekaju da plate račun ili predignu novce i … što je taj treći red? Cicibela se podigne na prste, istegne vrat i ugleda poštansku službenicu kako onoj poznanici koja traži boce po smeću čupa zlatni zub dok joj druga na maloj vagi s brojčanikom važe prsten koji je prije nje nosila njena majka, a prije nje baka i tko zna koliko tako unatrag.

Okrenula se na peti i vratila u stan. Na pekarnicu je zaboravila. Cicibela je uzela zbirku poštanskih marki pod ruku, debeli album s kožnim stranicama, a u džep spustila šuškavu kutijicu i spustila se opet pred zgradu. Došla je do ulaza u poštu položila album na pod, izvadila šuškavu kutijicu sa žigicama i jednim trzajem upalila glave na tri spojena tanka štapića. Primaknula je plamen slikama koje su jednom ljudima nešto možda i mogle značiti i zapalila ih, zapalila ono u što su se pretvorile, još jedan, dobro premrežen lanac za iskorištavanje situacije, za mamljenje tuđe bijede i ponižavanje zbog većeg cilja: zbog profita.

* * *

Sjetio sam se! Da! Ima ova jedna gospođa u kvartu koja skuplja… a ne, ne, ne, prevario sam se, ona je u salvetama.