Bijeg od oznaka
Pada mi sad na pamet ona Handkeova pjesma u kojoj je čovjek progonjen oznakama. Dođeš ovdje – to si. Dođeš drugdje – nešto drugo si. I tako dalje. A koliko je lijepa ona vaga punine u samoći i spontanosti u društvu.
Velika je želja da se uradi nešto novo i svježe, kako u životu, tako i u umjetnosti. Da se protejski izmiče zadanim koordinatama i u vječitom bijegu izbjegne bilo kakva
naljepnica. Pada mi sad na pamet ona Handkeova pjesma u kojoj je čovjek progonjen oznakama. Dođeš ovdje – to si. Dođeš drugdje – nešto drugo si. I tako dalje. A koliko je lijepa ona vaga punine u samoći i spontanosti u društvu. Ples po rubovima životnog ritma, prihvaćanje i podnošenje tog ritma po onom Goetheovom weimarskom savjetu, ali i njegovo razbijanje na stotinu sitnih slučajeva. Mirisna pjena dana. Istovremeno upijanje svega što se nudi. Susjed kat ispod mene bljuje i riga od lošeg duhana,
djevojčice na ulici jebu majku jedna drugoj i pozdravljaju se s: Di si, droljo? A ovdje u sobi Vladimir Horowitz mahnito izvodi Rahmanjinova. Na stolu mi se sad našao Optimizam slobodnog mišljenja i Giordano Bruno. Tansillo pjeva svoj herojski zanos:
(...) gdje drugi nikada nisu našli puta
koji se diče mirtom, lovorima;
nek su mi s vama lahor, sidro, luka,
jer bi mi drugdje poći bilo muka.
Pozvao je muze i one su se odazvale. Lijepa je ova blesava noć u dubokoj zavjetrini istočnog predgrađa.
***
Povremeno povlačenje iz toka svega ljepota je nad ljepotama. Kada dojadi sve, kad se nagomilaju nerješivosti, bujaju nesigurnosti i stojiš jedan na jedan sa svime. Čudna je to neka šok-terapija, ali odvajanje i povlačenje šapće skoro sirenski: stani malo, više
boli – kraće traje. Često se sjetim onog teheranskog prodavača tepiha iz Šahinšaha Kapušćinskog:
Kad se poželim razvedriti i ugodno provesti vrijeme, odem u ulicu Firdusi gdje gospodin Firdusi prodaje perzijske sagove. Gospodin Firdusi, koji je čitav život proveo u dodiru s umjetnošću i ljepotom, gleda na stvarnost koja ga okružuje kao na neki film B produkcije koji prikazuju u starom, ušljivom kinu. – Sve je to pitanje ukusa. – Kaže mi. – Kad bi malo više ljudi imalo malo više ukusa, ovaj svijet bi bio drugačiji.
Ovdje je već opisan onaj moment kad se izađe i pronađe, a ovakvi ljudi kao Perzijanac Firdusi spašavaju u tom nekom bratstvu ukusa. Cijenjenje dobrog razgovora, neke pametne priče u prolazu, ljepote tuđeg ponašanja, sve su to nagrade koje nas čekaju jednom kad izduramo svoje samoće i pregorimo razočaranja.