Bez veze - bez posla
Ako si bez veze, zapravo si bezvezan, ti si no name proizvod. Ne možeš se prodati na tržištu, nemaš nikakvu etiketu kvalitete. I nitko te ne želi ni pokušati provjeriti, testirati tvoje sposobnosti. Jer nemaš nekoga.
- Imaš li vezu?
- Čekam neku vezu.
- Došao sam tu preko veze...
Danas je veza magična riječ. Veza je ulaznica za tržište rada. Šifra koja otvara sva vrata.
Vlada prava epidemija veza. Grčevito se traži netko tko bi mogao poslužiti kao link do posla, stažiranja, bilo čega. Traži se veza za liječnika, veza za odvjetnika, za upis u vrtić, školu i fakultet. Netko tko se hoće i/ili mora sam izboriti za nešto od spomenutog, vidi da je to gotovo nemoguće jer su sva mjesta zauzeli – oni s vezom. I oni koji to ne bi htjeli, prisiljeni su tražiti vezu.
Bez veze – bez posla
Ako si bez veze, zapravo si bezvezan, ti si no name proizvod. Ne možeš se prodati na tržištu, nemaš nikakvu etiketu kvalitete. I nitko te ne želi ni pokušati provjeriti, testirati tvoje sposobnosti. Jer nemaš nekoga. I najbeznačajnija preporuka jača je od nikakve. Osim ako se radi o deficitarnim zanimanjima pretežno tehničke struke, veza je nerijetko jedini put do zaposlenja.
Postavlja se pitanje u što onda ulagati – u osposobljavanja ili poznanstva? Izlaziti cijele dane u potrazi za potencijalnom vezom ili pak ulagati vrijeme u obrazovanje i stjecanje iskustva? Ići na tečajeve ili stvarati veze u noćnim klubovima, barovima i na privatnim zabavama?
Kvaliteta u zadnjem planu
Kad počnem razmišljati o tome, vidim da se uzrok, osim u nepotizmu, dijelom krije u manjku samopouzdanja onih koji zapošljavaju. Onima koji odlučuju lakše je zaposliti nekoga tko je “preporučen”. Poslodavci su pod pritiskom jer uvijek netko gura nekog svog – bilo po stranačkog, rodbinskoj, prijateljskoj ili nekoj drugoj osnovi. A ona najvažnija osnova – osnova kvalitete – ostane nekako potisnuta u drugi, treći plan.
Zašto zapošljavatelji nemaju dovoljno povjerenja u sebe, ili muda da sami donesu procjenu nečije sposobnosti, da procijene da je netko dovoljno sposoban čak i ako nije došao preko nekoga?
A svatko ima nekoga. Uvijek se treba progurati nečiji sin, brat, nećakinja, netko koga treba riješiti. Doći preko nekoga ne govori baš ništa o sposobnostima. Ako nemaš taj čarobni password za spojiti se na wi fi tržišta, ti si izbačen iz orbite. Nisi u sustavu. Kod tebe nema signala. Ti si disconnected. Moraš tražiti nešto sam, onako bez-vezan i upustiti se u misiju uvjeravanja poslodavaca da si sposoban iako nema nikoga da te preporuči.
Nije važno kakav si, nego čiji si
Preporuke su inače korisna stvar, jer korisno je saznati prave informacije prečacem. Ali ovdje se ne radi o zdravim preporukama. Već onim toksičnim koji zagađuju cijelo društvo. Ne preporučuje se nekoga jer je dobar, već jer je nečiji. Otrovne strelice veza upropaštavaju društvo stavljajući ljude na pozicije koje oni ne mogu obavljati. U državnoj upravi su tako cijeli redovi onih koji su tu preko veze, za koje nije ni važno hoće li dobro obaviti svoj posao - jer ionako nitko ne odgovara za posljedice. To su namještnici - namješteni su tu da nepomično stoje. Posebno je tragično kad veza nastane po stranačkoj osnovi; učlanjenje u stranku da bi se osiguralo egzistenciju kroz politiku je zapravo priznanje invaliditeta, da se ne može na drugi način. Oni koji imaju sposobnosti izvise jer je njihovo potencijalno mjesto zauzeo netko s vezom. I tako poslove obavljaju ljudi upitnih sposobnosti, ali s vezom.
Posebno mi je žao mladih koji još nisu došli na tržište rada i još uvijek razmišljaju onako idealistički o tom svijetu… kakvo će razočarenje nastupiti kad uvide po kojim divljim zakonima društvo funkcionira.
Ali možda imaju vezu.