Bertillón 166

 Uvod u mračno doba Batistinog režima ponudili su mi filmovi poput Kuma 2 s pravim kolonijalnim orgijanjem po gradu, zatim Pollackova Havana i Garcijin Izgubljeni grad. Najsvježije filmsko ostvarenje Rebecce Chávez Crveni grad još nisam pogledao. Predložak za taj film jest roman Joséa Solera Puiga Bertillón 166. Nisu mi bili poznati ni autor ni djelo iako sam mu priču sina Rafaela Solera imao prilike čitati u Pobuni bolesnih – Antologiji kubanske kratke priče.

José Soler Puig rodio se 1916. u Santiagu de Cuba, a počeo je pisati sa sedamnaest godina. U životu se osim pisanjem bio prisiljen još baviti poslovima trgovačkog putnika, novinara, radnika na plantaži šećerne trske i slikara. Pred sam kraj života u jednom je intervjuu za Prensa Latina ovako izrazio misao o onome što ga je uskoro dočekalo: Smrt nije kazna; ona je samo konac one kazne koju nazivamo životom. Puigovi realistički romani predstavljaju vjerno svjedočanstvo o vremenu Batistine diktature te novom dobu revolucionarnog trijumfa. Među njima je najpoznatiji i najprevođeniji već spomenuti Bertillón 166, napisan samo godinu dana nakon Castrova osvajanja vlasti.

U romanu se opisuje otpor naroda Santiaga de Cube tijekom posljednjih mjeseci režima, borba za slobodu i osnovni cilj revolucije kao zajedničkog napora svih rasa, klasa i vjera. Grana se u tri povezane priče kojima je cilj prikazati gore navedeni suodnos, a u svoje vrijeme je poslužio kao uzoran roman o kubanskoj revoluciji. Unatoč određenim tehničkim manjkavostima, Puig je u ovom djelu jednu mladu revoluciju dohvatio sa samog izvora i razvijenom realističkom prozom, koju je naslijedio od kubanskih spisateljskih prethodnika, te pružio vjerodostojan opis likova i ambijenata. Zbog toga kritičar Rodríguez Coronel proglašava djelo reprezentativnim romanom kubanske revolucije, a Méndez y Soto ističe vrijednost u tome što je autor predvidio budući tijek revolucije i u njemu naglasio važnost kolektiva.

Dramska kulminacija romana odvija se u posljednjim poglavljima kad prosjak Nemesio čita u novinama imena ubijenih među kojima su uglavnom mlađi ljudi. Pisac ovako sažima bolan krik izmučenih: Gluhi je predao novine debelom. Vratio se na svoje mjesto, na stepenice. Ulicom su prolazili ljudi s istim ozbiljnim licima, s istim izrazima tjeskobe. Do kad GOSPODE? Završni vapaj naroda i pripovjedača posuđen je iz Biblije, točnije, iz 13. Psalma, a podsjetio me pametnim spajanjem revolucionarnog poriva i biblijskog teksta na slične stilske poteze u poemi Dvanaestorica Aleksandra Bloka.

Kuba je dočekala kraj Batistine diktature s velikim nadama, veliko je pitanje koliko su se obistinile, ali da je tog satrapa koji se kurčio svojim zlatnim telefonom (danas čuvaju eksponat u havanskom Muzeju revolucije) trebalo i valjalo svrgnuti, u to nema nikakve sumnje. Latinska Amerika ispratila je mnoge američke pajace u borbi protiv tuđinaca koji su im od država nastojali praviti banane i bordele, a i danas se trzaju i ne daju na sebe. Treba im svakako poželjeti sreću u tome jer im se često dešavalo da loše zamijene još gorim, ali ostaje činjenica da trenutno predstavljaju jedinu iole cjelovitiju geosferu u fajtu protiv globalne neoliberalne pošasti.