Bakin savjet

Baka je umrla, ni prerano ni prekasno, točno kada treba. Uvijek je imala pravu mjeru za život. Nije nikome dosađivala i nitko nije znao da će umrijeti. Zoru je dočekala ukočena u crnoj seljačkoj robi, s maramom preko glave. U ruci je imala krunicu od maslinovog drveta, stisnutu kažiprstom i palcem na trećoj Zdravomariji druge desetice. Bore na licu su se opustile, izgladile – izgledala je puno mlađe nego za života. Umorna od Božjih zakona, prepustila se Njegovoj volji i bezbrižno napustila ovaj svijet. I sad čujem kako govori:
- Džep ti nikad ne smi bit prazan. Uvik nešto drži u njemu. Prazan džep donosi nesriću, izaziva vraga da ti nešto stavi u njega. A kad on tu uđe, ne možeš ga ni svetom soli otirat!

I tako je u mome džepu uvijek bilo mjesta za jedan bombon, što je u igri poslije ručka ostavljao slatki okus djetinjstva, kad mi je uho još bilo opušteno, ne očekujući bakino zazivanje, provjeravanje dječje zanesenosti.
Vjeđama sam zaustavio suze misleći da će nestati sjećanje na pucketanje celofana koji odmotava miris limuna ili naranče, ovisno što mi je baka stavila u džep, za iznenađenje koje ustvari to nije. A jezikom bih topio slatku kuglicu i penjao se na plast sijena još vlažnog od pokošene svježine. Odatle mi se pružao pogled bezbrižne budućnosti – igra, samo igra!

S vremenom mi je gorčinu stvaralo bakino pripovijedanje o ocu koji je postojao samo u pričama, u poglavljima, ulomcima, ponekoj rečenici: jednostavnoj, nedovršenoj…
- Eh, kakva je to…  Ma ništa… Ništa! – govorila je usputno, dok bi kuhala ili provlačila konac kroz zakrpu hlača izderanih u igri. - Dobar je on, samo… A, ne znam… Triba je… O, Bože, Bože!
- Ma budala, jesi li to mislila? Šta'š o njemu više govorit! Ja bi ga… Ja bi ga… Uh! - tetka Mara, bakina blizanka, nije propuštala priliku da se nadoveže.

Godinama sam sastavljalo izlomljene rečenice, odgonetao metafore, premetao atribute, ispravljao parabole. Slika oca, stvorena od komadića priča, tek mi je nedavno počela izgledati razumljivo.
- Iz njega bi prvo izlazila strast, a tek onda razum – govorila je baka pletući mi novi pulover. - Zato je on i otiša i ostavio… Ah, znaš! Čudan je, čudan!
- Moga je i ostat. A šta bi onda? Ne znaš šta je gore! Ovako ti bar ne smeta! – dodala bi tetka Mara.
Jednom smo ga iščekivali: travanjski Uskrs, šaren i veseo kako mu priliči, mijenjao je boje; poigravao se sa sjenama oblaka na livadama, nosio ih u brda.
- Mislim da mu autobus iz Australije kasni. Bojim se da neće stić – zaključila je baka na kraju Velikog petka.
- Misliš iz Austrije! … Tamo rade po cile dane – odmahivala je tetka glavom.
- Isti đava! Neće doć ni otamo ni odvamo!
Otac je došao za Božić. Iznenada, pijan, s jednim kovčegom, napola praznim. Moju želju da ga napokon upoznam progutao je umor. Vidio sam ga samo u ranojutarnjem odlasku, sa zabačenom kravatom preko ramena, tražeći pravac kojim će uhvatiti brzinu potrebnu za ravnotežu. I onda kad je odlazio, siguran sam, htio je reći da će ostati i da neće otići. Ali baka mu je rekla, pogurala ga kao vjetar u leđa:
- Samo ti ajde, snaćemo se mi i bez tebe!
- I ne tribaš nam više ništa donosit, ni dolazit vakav! – otpratila ga je tetka.
- A, baš je nesritnica! E, da ga može sad vidit… - kroz suze je govorila baka.
- Gleda ga ona sad, ka anđeo! I kako je dobra, sigurno ga čuva! - nadoveže se odmah tetka.

Nisam plakao. Možda sam bio i ponosan jer sam imao osjećaj da ga poznajem iako ga nisam upoznao. Baka je odmah moju čežnju uvaljala u fritule s pekmezom. U slatkim zalogajima nestala je moja zabrinutost i maloprijašnja sjeta, a od uštipaka nije ostao niti miris.
O majci sam znao sve što je dijete trebalo znati. I kako je bila nesebična i vrijedna, i kako je poštovala baku i tetku, a najviše sam slušao bakine priče o noći kad sam se rodio:
- Mogla je i drukčije odlučit, ali ona je bila pravi anđeo…
- Je, je. Ne bi tebe sad bilo da ti je bilo po ćaćinom! Ali ona se nije mislila … - oštro je rekla tetka.
Nikad nisam znao trebam li osjećati grižnju savjesti - je li moj život talac njene sudbine, jedne odluke?
- Ne tribaš se mislit, mater ti je svetica! - govorila bi mi baka, nervozno šetajući po kući.
- Da svetica?! Bila je… O, Bože, šta si je uze, al i' nemaš gori dosta? Moga si i nama nekog ostavit! - govorila je tetka nebesima, spojivši dlanove na usnama.

Sad se već okupilo dovoljno ljudi da smrt izgleda pristojno i tuga dostojanstveno. Tetka Mara je rekla da se baka sinoć lijepo odjenula, kao da ide na misu u grad.
- Pripazi mi malo i na Jerka. Nije on još velik ka' šta misli. I ako mu štagod bude tribalo, ti mu napravi, a ja ću ti posli sve to vratit. Nemoj da mu šta fali - slušali smo zatečeni tetku Maru. - Rekla mi je i: Ako me se ovi dana Bog spomene, stavite me kraj mog Frane. Ne triba mi ni vijenac ni cviće. Fratri, ako 'oće doć, neka dođu. Ne tribate i' molit. Eto, to je zadnje šta je rekla.
Tetka Mara se nagnula i šapnula mi:
- Tebe je odgojila, a ćaću nije mogla nikako.

Na ramenu sam osjetio ruku. Požutjeli koščati nokti nosili su miris zadimljenih gostiona, prokurvanih noći, ishlapjelog alkohola.
- Jerko! - čuo sam. - Ja sam, sjećaš me se!
Ukočen riječima, desnu ruku zarijem u džep. Ali iz stisnute šake iscurio je bakin savjet, njena briga da se moji snovi produže u stvarnost.
- Sine, moram ti napokon reći. Nije istina sve što ti kažu.
Osjetio sam očev dah na ušima; zacrvenio mi lice, tijelo, misli.
- Moraš znati da sam je uvijek htio biti s tobom, ali me mater, tvoja baka, odvojila.
Gledao sam u baku. U borama sam joj vidio vječnu zabrinutost i oštru crtu njenog karaktera.
- Kad je Sanela umrla, rekla je da sam ja kriv, da se u njoj izmiješala muslimanska i kršćanska krv i da je zbog toga na porodu umrla. Tražio sam po džepu nešto što će otjerati vraga iz mojih ušiju.
- Nije te dala krstiti. Rekla je da ćeš sam odlučiti što ćeš biti. Posvađala se i s fratrima.
Da mi se sakriti u džep, na jedino skrovito mjesto, osušeno tamnim znojem, sam, bez nepoželjnih.
- Ja… Htio sam… Odvesti te. Ali nisam imao gdje. Živio sam kao pas. Mater me nije mogla smislit' od onog trenutka kad sam ti majku doveo u kuću i rekao da ćemo se vjenčati.

Zamišljao sam je, stvarao crte crne dugokose žene, očiju mutnih od izbjeglištva, umornog i napaćenog života. No nikako da je pretvorim u majku. Bila mi je kao neki stranac.
- I da znaš, želio sam biti s tobom i uvijek bi me nešto zaustavilo.
Gdje je taj bombon? Preturao sam džepove hlača, dušu i savjest - sve što je bilo u meni okrenuo sam naopako.
- Ona krunica u njenoj ruci. Naručio sam je iz Palestine. To je jedino što je uzela od mene.
Pa da! U šotani je! Sakrio se. Gurnuo sam ruku.
- Odlučio sam se vratiti. Brinuti o tebi - nastavio je.
Mrtvu tišinu je lomilo šuškanje papirića. Pružio sam mu bombon. Sjaj u njegovim očima jednak je onome kojega sam imao i ja. Naranča je, sigurno. Jer da je limun, bar na trenutak imao bi gorki osmijeh, dok bi se jezik privikao na okus.

Biografija autora

Nikiša Poljak došao je na svijet neprimjetno i iznenada, u Livnu 1966. godine. (Ne)očekivano je doselio u Sinj gdje završava škole potrebne za studiranje. Godinama se borio s nezaposlenošću koju je liječio pisanjem i terapijskim druženjem petkom u Školi kreativnog pisanja u Sinju. Izoštrio je sva osjetila potrebna za preživljavanje. Svijet je promatrao kroz nikad ružičaste naočale. Preminuo je 17. veljače 2015. godine, ali može ga se pronaći u priči koju je napisao.