Azimut: pogled unatrag

Dva su tjedna prošla otkad su Šibenčani svih generacija, kao i ljudi iz drugih gradova srušili rekorde posjećenosti platoa pred Katedralom i sudjelovanja u pub kvizu koji se svakog ponedjeljka održavaju u klubu Azimut. 

Azimut, odnosno reakcije na njegovo poslovanje, podignule su priličnu prašinu. Nekima je naprosto smetala buka (što je sasvim utemeljen argument, ali treba imati na umu da je odgovornost na onima koji su klubu izdali dozvolu za poslovanje), a neki su priču toliko ispolitizirali da je hrvatski javni komunikacijski prostor po tko zna koji put pao u blato - licem naprijed. Argumentirana diskusija i civilizirano iznošenje mišljenja i prihvaćanje drugog i drugačijeg po tko zna koji put ustupili su mjesto onom demagoškom napadu ad hominem i takvim jezičnim manipulacijama koje su svakoga tko je dao podršku Azimutu označili kao nekoga tko je protiv Hrvatske, protiv Boga, protiv svega što je sveto ili je pak samo narkoman i alkoholičar koji svoje poroke radije upražnjava u klubu a ne u mraku i tišini doma svoga, kako se i pristoji.

Ono što je počelo kao reakcija mladih na opasnost od zatvaranja kluba koji je, prema njihovom stavu, predstavljao i svojevrsnu točku sastajanja, realnog (za razliku od virtualnog) prostora u kojem je bilo prostora i za djelovanje udruga i za program koji nadilazi koncerte ili puštanje glazbe, koji je donekle ispunio pustu zemlju šibenske urbane kulture - prema svjedočanstvima brojnih mladih, svelo se na još jednu podjelu na crvene i plave, komunjare i klerofašiste, ateiste i katolike, po tko zna koji put zaboravljajući na onu najvažniju i jedinu svima inherentnu etiketu - čovjek.

Zaista je teško vjerovati da ima onih koji misle da je nemoguće istovremeno ispovijedati vjeru i pojaviti se na pub kvizu ili nedaobogvećegzla na koncertu u Azimutu (a takvih je, naravno, bilo), da ima onih koji raznoraznim autoritetima pridaju karakteristike svetosti i bezgrešnosti pa se njihova riječ ne smije propitivati, da ima onih koji se usude otići toliko daleko da mirno okupljanje i druženje i slobodu izražavanja drugačijeg stava izjednače s izdajom Boga i domovine (a još je teže povjerovati koliko je onih koji će se s tim složiti bez imalo svijesti o težini takvih riječi). Porazno je što se izjave mahom temelje na predrasudama a ne na ikakvom iskustvu, što se vještim insinuacijama i apokaliptičnim sintagmama kao što su mračne sile pojedinci i skupine ili marginaliziraju ili etiketiraju kao državni neprijatelji.

Već je zaboravljena poplava koja je jednako uništila i srpske, i hrvatske i bosanske kuće i koja je jednako potopila i knjige na latinici i knjige na ćirilici, ona poplava koja je tisuće ljudi navela da se zapitaju zar je zaista potrebna prirodna katastrofa da empatija zamijeni ograde i granice. No, čini se da takve ideje djeluju patetično kad je tlo ne samo suho, nego i plodno za nacionalne i vjerske podjele. Kakve veze poplava ima sa slučajem Azimut? Iste koje ima Zakon o životnom partnerstvu, Zakon o radu, prosvjed na Matejuški u vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva ili štrajk sindikata medicinskih sestara ili nastavnika - sloboda jednog čovjeka predstavlja se kao ropstvo drugoga; borba za javni prostor kao izlika za opijanje, a sentencija Raznolikost veseli  postoji još samo kao reklama škola stranih jezika. Sve su to obilježja oruđa za stvaranje novih podjela, no reakcije su na njih pokazatelji da i u ovako devastiranom društvu još uvijek postoje antitijela koja reagiraju na fašističke metastaze što se pojave sad u politici, sad u prosvjeti, sad u znanosti, sad na zidiću koji gleda prema Rivi.