Avdić u Quasa: On, stihovi i gitara

Pozornicu Quasimoda zaposjeo je u subotu navečer Graha, Diplomatz, Bosanski psiho, ili jednostavno – Damir Avdić, koji svojom gitarom, delay pedalom, pojačalom i mikrofonom prenesi više emocija i stvara više buke nego prosječni četveročlani bend.

Koncert je otvoren svjetskom premijerom ulomka iz romana Tiket za revoluciju kojega je čitao Kruno Lokotar. Riječ je o trećem Avdićevom romanu čiji je glavni lik mladić opisan pjesmom Imam dvadeset i dvije sa albuma Život je raj. Uzvici pojedinaca iz publike koji su nastojali požuriti početak nastupa nisu omeli Lokotara te je priveo odlomak kraju dok je Avdić stajao na pozornici okrenut leđima.

Od samoga starta nabrijanu ekipu u prvim redovima nije trebalo previše poticati, a ni pozdravljati niti se upoznavati – čim se Lokotar sklonio Avdić je opalio po gitari i krenuo u izlijevanje svega onoga što ga (nas) muči pred oduševljenu publiku u kojoj je i završio nemali broj puta tokom koncerta. Očekivano, na repertoaru su se našle pjesme sa novog albuma Mein kapital – tako je krenuo žestoko sa 2012, i nastavio ništa manjim žarom sa Karam te. Nakon Život je raj sa prošlogodišnjeg istoimenog albuma, odsvirao je sedam godina staru Brate sa debitantskog albuma Od trnja i zaoka, a sa Ljubavi se osvrnuo i na album Mrtvi su mrtvi. Bez predaha nastavio je sa Katalonija Sparta Galicija, Neka neka, Bakunjine i Pobijedili smo, koje su, ako je suditi prema reakcijama publike, dostojno nastavile slijed koji je pokrenut prvim samostalnim izdanjem osebujnog Bošnjaka (sa slovenskom adresom) još 2004. godine pod kultnom etiketom Slušaj najglasnije. U energičnom nastupu bez odmora dotakao se svih bitnih momenata karijere, prepuštajući odmjereno publici (većinski muškoj) da završi stih i uzvikne pokoju sočnu psovku. Sa posebnim su guštom Splićani odrađivali posao pjevača na Komunist vs nju bosniše kultural revolušn, Imam dvadeset i dvije te Bratstvo i jedinstvo, kojom je zaključeno ovo izvanserijsko glazbeno – performersko – poetsko događanje.

Činjenica da Avdića mnogi uzdižu u zvijezde, a nemali broj ga prezire, šalje jasnu poruku da ovaj (neosporno) umjetnik jednostavno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nije teško zamisliti da nekoga pogađaju njegovi obračuni sa nostalgičarima (Jebo ti Bijelo dugme majku! / Jebo ti Lepa Brena majku! / Jebo ti Džoni Štulić majku! / Jebo ti Paket aranžman majku! / Jebo ti komunizam i svastiku i majku!), anarhistima (jebeno je vrijeme za anarhiju / skup je to hobi danas / valjda složiti boje i parole / naći matrice za stihove / pokriti medije i web stranice) ili Internet revolucionarima (od mene strahuju portali / plaše ih moji komentari / ja pozivam na ulicu / prosječne studente i đake / oni loši me ne jebu / dobri se ne blamiraju / ostaju mi ovi osrednji / da na njima liječim svoju apstinenciju). Voljeli li ga ili mrzili, čovjek je prava bomba energije, koncentrat koji svojom prisutnošću vlada čitavom pozornicom, i jedan od rijetkih izvođača koji može održati interes publike preko sat i pol vremena bez pauze – samo on, stihovi, gitara. I zrak nabijen energijom.