Avangardni Laibach napunio HNK
Publika je Laibach ispratila ovacijama i pljeskom na nogama, te odala počast bendu zbog kojeg se HNK na dva sata pretvorio u panteon avangardne umjetnosti, a Splićani su dobili priliku pokazati naprednije lice.
U splitskom je HNK-u u nedjelju, 16. lipnja, nastupom slovenskog benda Laibach, jednoga od najznačajnijih i najkontroverznijih bendova s prostora bivše države, svečano otvoren treći po redu IKS Festival, međunarodni festival suvremenog kazališta.
Iako je kazalište naizgled skučen i sterilan prostor za nastup benda koji već desetljećima ruši zidove, uvijek na strani nesvrstane provokacije, koristeći tuđe pjesme i političke simbole za parodiranje njih samih, Laibach je pokazao suprotno, i to na sebi svojstven način, u gotovo dva sata veličanstvene izvedbe, prekinute intermezzom, čime je ispoštovan i kodeks kazališno izrežiranog nastupa pred gotovo punim gledalištem od šestotinjak ljudi.
Koncertom u HNK-u Laibach je zaokružio promotivnu turneju svog posljednjeg albuma Spectre, čije su pjesme odsvirali u prvom dijelu nastupa. Dok je dio publike još ulazio u dvoranu, iz zvučnika je svirala srednjovjekovna skladba Te Deum – Preludij, a na videozidu se vrtio logo benda. Nešto iza devet sati glazba je utihnula, svjetla su se ugasila, članovi benda stupili su na pozornicu i zasvirali Eurovision koja je, uz refren Europe is falling apart, nagovijestila pročišćeniji zvuk novoa albuma, koji ih po mišljenjima mnogih svrstava u jasan tabor disidenata koji su napokon pronašli azil u viziji boljeg i pravednijeg svijeta. Sintetički zvuk u potpunosti je zamjenio gitaru i dao plesni moment istovremeno militantnom i simfonijskom maršu koji predvode duboki režući glas Milana Frasa u izmjeni s visokim i snažnim vokalom Mine Spiler. Svaka je skladba bila, kao i na svim njihovim nastupima, popraćena videoprojekcijama, ovaj put svedenima na minimum, možda zbog toga što neprijatelj Laibachu danas više nije totalitarna država, nego država koja nam prodaje slobodu govora da bi nam kontrolirala slobodu mišljenja, ali i država kao uspavano stanje svijesti koje ju podržava. Tako je u pjesmi Walk with me Mina umjesto mikrofona koristila megafon kroz koji je pjevala o zarobljenicima slobode uz pozadinske slike zvijezda Europske unije, Mac sendviča i ostalih simbola poslijehladnoratovske ere, čiji smo svjedoci.
Nakon što nas je robotizirani glas bigbrotherovski pozdravio s You are the best audience, we love you, uslijedila je Koron, možda ključna pjesma s novog albuma, čiji stihovi I believe in a better world / I believe in a better place / I believe in brotherhood, equality and freedom / I believe in happiness for all izražavaju optimističan stav Laibacha, koji ipak nije odustao od uobičajene estetske ikonografije uniformi i totalitarnih amblema koji parodiraju sistem. Prvi set završili su skladbom Resistance is futile koja zvuči kao proto synth pop osamdesetih, samo filtriran kroz zupčanike mašine, nakon čega su jedan po jedan otišli s pozornice, a na projektoru je započelo odbrojavanje petnaestominutnog intermezza.
Drugi dio nastupa obilježen je skladbama s prethodnih albuma, a započet je dok se gledalište još punilo posjetiteljima kojima se od dojma ostavljenog u prvom dijelu očito zaustavilo vrijeme pa nisu stigli čuti na vrijeme najavu And now something completely different. Uskoro su već svi bili na svojim mjestima, a Brat moj s prvog albuma podsjetio je nešto starije posjetitelje na industrijski zvuk iz početne faze, kada otpor nije bio budalast. Teški basovi i nalektrizirano brujanje efekata za vrijeme čitavog koncerta podsjetili su nas na čvrste konstrukcije skučenog prostora u kojem je monumentalan zvuk Laibacha zvučao još moćnije, čime je svaka skepsa o neprilagođenosti kazališta za nastup Laibacha bila srušena. Bubnjar u pozadini ispod projektora s četiri ostala člana, horizontalno poredana u prvom planu ispred publike, s muškim i ženskim vokalom u centru scene, također su djelovali kao efektna scenografija sami po sebi. Put your hands up – tako je frontman najavio Leben-Tod, s legendarnog albuma Opus Dei, ali u novom ruhu sintetički obrađenog zvuka. Uslijedile su tri obrade, od kojih je posljednja bila Dylanova Ballad of a Thin Man čime je službeno završen drugi dio izvedbe.
Kada su uz naklon drugi put otišli s pozornice, publika je bila naložena više nego nakon prvog dijela i odlučno nastavila pljeskati dok se ekipa nije vratila na pozornicu uz dehumanizirani pozdrav iz zvučnika: You are so fantastic audeince! Let me hear you say ho, što je prešlo u izmjenjivanje ho-ho-ova između desnog i lijevog dijela publike kao uvertire za plesni hattrick koji je uslijedio. Love on the beat, obrada pjesme Sergea Gainsburga prodrmala je publiku, a na sljedeće dvije stvari, Tanz mit Laibach i Das Spiel ist aus s prijelomnog albuma WAT, koji je dodatno učvrstio pomak prema elektronskom zvuku, doživjeli su konačnu ekstazu.
Na parteru i u ložama ljudi su počeli ustajati i plesati, ali se nakon par užarenih minuta parter, osim par pojedinaca, ipak do završetka koncerta spustio na stolice, premda je ritam s pozornice neodoljivo mamio na ples.
Kada je nakon posljednje pjesme iz zvučnika krenuo remiks pjesme The Whistleblowers uz projekciju spota na videozidu, bilo je jasno da je igra definitivno završena. Publika je Laibach ispratila ovacijama i pljeskom na nogama, te odala počast bendu zbog kojeg se HNK na dva sata pretvorio u panteon avangardne umjetnosti, a Splićani dobili priliku pokazati naprednije lice koje će se, nadajmo se, uz događanja kao što je IKS Festival i netom završeni Festival mediteranskog filma, sve više blistati.