Atlantida na hrvatski način

Na dnu Sredozemnog mora, između talijanske čizme i dalmatinskih otoka, leže ostaci nekadašnje civilizacije. Naziru se nazivi Ina, HPB, Elektronika, Uljanik, Jugoplastika, Jadrankamen, Dalma. Brodogradilišta, ceste, zračne luke, bolnice. Dolje je cijelo nekadašnje proizvodno carstvo. Tu leži Hrvatska Atlantida. Pronašli su je istraživači podmorja u nekad Jadranskom moru; još uvijek nosi naziv Adriatic Sea, samo nema hrvatsku verziju imena, te pripada nekome drugome. Tako se pokrenulo povijesno istraživanje Priče o Hrvatskoj. Britanski i američki znanstvenici došli su do fascinantnih otkrića o zemlji koja je preživjela rat, a potom uništena iznutra. Zemlja je to koja je preživjela sve osim same sebe.

Pitala sam se što slavimo kad slavimo svoju domovinu. Ostatke ostataka koji su nam ostali nakon brutalnog silovanja i pljačke? Lopovi se nisu ušuljali preko noći, oni su gledali narod u oči i obmanjivali ga da žele najbolje za Hrvatsku.  Dugo sam spajala komadiće i pokušavala vidjeti što je pošlo krivo u Priči o Hrvatskoj, zašto smo sad prisiljeni da živimo lažni život koji bi se uskoro mogao rasprsnuti kao balon od sapunice. Nisam studirala ekonomiju. Moj prvi interes za monetarni sistem pojavio se gledajući Zeitgeist, koji je objašnjavao sustav kreditiranja kao put do potpune inflacije, i kako je samo pitanje vremena kad će banke posjedovati čitav kapital. Udžbenici iz povijesti nisu mi previše pomagali, a mediji još manje. Iz hladnog činjeničnog jezika pisanog političkim stilom povijesnih udžbenika nisam uspjela previše iščitati, trebao mi je ključ za dekodiranje.

Dosadilo mi je i slušati da ništa ne valja i da je sve opljačkano. Nikad se nisam zadovoljavala najjednostavnijim objašnjenjima, uostalom, to je easier way out. Ali stalno sam prikupljala komadiće istine, mozaik se polako počeo slagati.

Većina ljudi kaže da ne može trošiti energiju na razmišljanje o stanju u društvu jer ima previše posla sa svojim privatnim životom. Ali to je isprepleteno. Jer, naši privatni problemi usko su povezani, gotovo stopljeni sa ekonomskom (ne)zavisnošću, kojoj je važno znati pozadinu. Možda se stanje sad ne čini tako loše jer, eto, ipak svi nekako žive i imaju ono što im treba za egzistenciju. Znakovito je to da ipak svi kritiziraju trenutno stanje, a to znači da još nije toliko loše da ih se potpuno otupi i uništi im se kritička svijest. Zasad. Jer znakovito je i da svi kritiziraju a rijetko tko nešto poduzima.

Cijelo vrijeme osjećala sam da nešto duboko nije u redu. Ali netko mi je trebao sve nacrtati. Mediji, kao posrednici između aktera koji donose odluke i naroda, to rade jako konfuzno. Kao da namjerno žele zbuniti primatelje informacija.

Zašto je Hrvatska politički tako beskarakterna, sumbisivna, pušta da je svi ispipaju, nema svoj stav ni suverenitet. Beskičmenjački pušta da joj naprave što god žele. To nije Hrvatska, to je njezino vodstvo. Ono je koristilo Hrvatsku kao svodnici svoje prostitutke, davali su je onome tko bi je trenutno htio. Umjesto da se njih identificira, locira, uhiti i transferira, oni su zaštićeni kao svete krave u Indiji dok ljudi umiru od gladi.

Političari, istureni likovi koji upravljaju državom oduvijek su bili mahom neprivlačne figure; od velike količine odbojnosti kojom odašilju čak im se deformiralo i vanjsko obličje. Zanimljivo, nitko nije znao zašto su tu. Nisam mogla shvatiti zašto tako neomiljene ličnosti drmaju narodom. Proučavajući politički jezik, shvatila sam da su obučeni da daju zaobilazne izjave. Jako je frustrirajuće na konkretno pitanje dobiti apstraktan odgovor. Glavno pravilo političkog govora jest zbuniti drugu stranu tako da ni sama nije sigurna je li dobila odgovor. Politički diskurs pun je floskula, fraza, biblijskih citata, praznih objašnjenja. Svega ima, osim istine. Rat je mir, sloboda je ropstvo. Retorika apsurda. No to se zove diplomacija. Takvom retorikom može se opravdati svaki rat, svaki otkaz, svaki novi dug.

Najčešće pitanje koje se oduvijek postavljalo jest zašto nitko tko dođe na vlast ne može nešto promijeniti.
Pojednostavnjen odgovor bio bi: Političari su pokvareni. Čim dođu na vlast, oni podlegnu još jačoj želji za moći.
Ali opet, ni ta kvarljivost karaktera nije dovoljno objašnjenje.

Što se sve dogodilo u Hrvatskoj? Zašto je sve uništeno? Zašto je popis propalih tvrtki tako dug? Zašto političari nisu povukli čak i amaterima očite poteze koji bi ekonomski stabilizirali državu? Prvo misliš da je slučajno, da ljudi nisu znali, da je nešto krenulo krivo... Ali sve to ne može biti čista nesmotrenost ili nesposobost. Meni se nekako više čini da je to bilo izrazito planski. Političari su pretvorili državu u kliničkog mrtvaca.

Politika je, jasno je kao dan, isprepletena s kriminalom; upravo su političari ustupili poduzeća poduzetnicima (što je često eufemizam za kriminalce), koji bi ih zatim potpuno isisali iznutra. Sve se odvijalo pod legalnim procesima pretvorbe i privatizacije, koje su objašnjene kao nešto gospodarski pozitivno, kao dio procesa razvikane tranzicije. Kad bi iz njih izvukli sve što su mogli, vratili bi ih državi, da ih porezni obveznici vrate u život. To je pljačka stoljeća, nešto nečuveno. Barbarstvo u celofanu. I to nikad nije stara vijest i ne smije se prestati na to podsjećati. Skupljajući tužne privatizacijske priče s najnezavisnijeg medija (interneta), mislila sam da čitam ulomke iz kriminalističkog SF romana. Nažalost, ovo nije fikcija. Hrvatska je bolesnik koji leži na aparatima u balkanskoj bolnici (zajedno s drugim bolesnicima). Organi joj se umjetno održavaju, budući da njeni više ne rade, ili su pak izvađeni i prodani. Kakva teorija zavjere, ovo je dio master plana. Nitko me ne može uvjeriti da Hrvatska nije sustavno uništavana, da je ovo rezultat slučajnosti.

Trebalo bi napraviti opsežnu studiju da bi se pohvatali tokovi svih događanja, otvoriti slučaj svake tvrtke pojedinačno . Najgore je što svaka od tih uništavanih firmi imala igrače koji su radili protiv Hrvatske. Hrvatska je u sebi imala neprijateljske viruse; imala je autoimune bolesti protiv kojih se nije mogla boriti: igrače koji su se pozivali na Hrvatsku, a iznutra su je izjedali i razrovali više od vanjskih neprijatelja. Kako razotkriti onog tko se skriva pod krinkom najvećeg domoljuba, a onda je ošteti za miljarde zbog provizije od nekoliko miljuna? Oduzme joj energetski suverenitet i pretvori je u gospodarskog invalida. To više nije samo pohlepa, to je neka razina iznad pohlepe i moći. Razina koju većina ne može ni pojmiti. Usudila bih se reći da je to nivo demonskih razmjera, jer ništa u ljudskim gabaritima ne ulazi u moje okvire shvaćanja takvih postupaka. Ali i ti igrači samo su pijuni nekih većih igrača. One sa samog vrha piramide uništavanja Hrvatske uopće ne znamo, nemaju ime i prezime.


Stranke su mi dugo bile apstraktan pojam. Imala sam osjećaj da postoje zbog njih samih, ali nisam mogla shvatiti zašto bi postojalo takvo tijelo koje hrani samo sebe. SDP i HDZ, kao republikanci i demokrati u SAD-u, različito su pakiranje istog sadržaja. Njihovi su programi razvoja farsa. Ali na kraju mandata ionako nikome ne odgovaraju za (ne)ispoštovani program, pa se ne treba čuditi neispunjenim obećanjima.

Te tragikomične organizacije (tragične za narod, komične za uhljebe stranaka) toliko štite svoje članove da je apsolutno nebitna kvaliteta njihova rada. Učlanjenje daje imunitet, formula je jednostavna: možeš raditi što želiš, i ne raditi koliko god želiš, nitko te neće dirati dok si član stranke. Umjesto po kvaliteti i stručnosti, zapošljava se po stranačkoj osnovi. Zato u javnoj upravi vegetira toliko onih kojima zapravo odgovara trenutna situacija, jer žive na račun nekog drugog. Imamo hrpu nedodirljivih nesposobnjakovića koji surfaju po internetu tijekom radnog vremena, i uživaju u gozbi dok traje. Oni šute. Za javni interes brinu se samo sanjari.

Samo mi nije jasno kako eliti ne prisjedne okus skupih večera dok bivši radnici uništenih firmi skupljaju odbačene boce oko njihovog stola.