Aktiviranjem protiv isključenosti

14_04_2015 / 16:18h  |  Autor: A. M.  |  Foto: Tina Štambuk
Aktiviranjem protiv isključenosti

- Ne može se očekivati da društvo prihvati osobe s invaliditetom ako se one ne aktiviraju i ne počnu izlaziti u javnost - rekao je Ivan Bogdanović na predavanju Kako se ponašati u društvu osoba s invaliditetom, održanom u sklopu Tjedna jednakosti.

Ivan Bogdanović održao je, 13. travnja u Info zoni, u sklopu Tjedna jednakosti, predavanje pod imenom Kako se ponašati u društvu osoba s invaliditetom na kojem su bili prisutni mahom splitski srednjoškolci i srednjoškolke.

Invaliditet nije nepremostiva prepreka

- Ja sam Ivan Bogdanović, slijepi magistar povijesti i filozofije - tako je započeo svoje edukativno i duhovito predavanje dajući od početka do znanja da za njega invaliditet nije nepremostiva prepreka. No, to ne znači da mu put do diplome nije bio težak. S problemima se susretao još od osnovne škole a ti isti problemi slijepim osobama otežavaju obrazovanje i danas. - Komplet udžbenika za slijepe osobe iznosi oko 9000 eura za jedan razred osnovne škole - iznenadio je tim podatkom prisutne. Ni na fakultetu mu nije bilo jednostavnije. - Na primjer, Ana Karenjina za slijepe ima čak 12 svezaka. Zamislite da knjigu koju želite pročitati naručujete čak iz Zagreba, trebao bi kombi da je dostavi - nasmijao se.

Kao najveći problem tijekom studiranja naveo je nedostatak literature u elektroničkom obliku, zbog čega je nekad čak morao pisati autorima knjiga i pitati ih da mu pošalju knjige u tom formatu. Taj mu je format bio potreban da bi zatim mogao učiti s pomoću screen readera. - Što mislite, je li naporno ovako učiti za ispit - upitao je te zatim sam odgovorio na pitanje: - Monotono je i ljudi često kažu da ne bi mogli tako učiti, ali pozitivni primjeri pokazuju da se može.

Osobe s invaliditetom nisu teret

Pozitivan je primjer nesumnjivo upravo on koji je na predavanja u Split putovao iz Omiša te ga nije spriječila ni dislociranost Filozofskog fakulteta u Splitu. - Sve do zadnje godine predavanja su bila na četiri različite lokacije, na zadnjoj godini sve je premješteno na jednu, ali te sam godine dobio 3 kilograma - nasmijao je publiku.

Premda je i Fakultetu i kolegama zahvalan na pomoći tijekom studija, posebno je u svojem uspjehu naglasio ulogu obitelji. – Obitelj me od malih nogu htjela integrirati u zajednicu. Roditelji su ga tako, dao je primjer, prije nekoliko godina, kad je presušilo dno Modrog jezera, vodili na njegovo dno. Zadnjih su me 50 metara doslovno nosili na rukama, ali nisu htjeli da ja ostanem i da ne doživim ono što su oni doživjeli – rekao je. U tom je smislu apelirao na sve one koji imaju osobu s invaliditetom u obitelji ili u društvu da ih se prije svega ne srame a zatim i da se prema njima ne odnose kao teret.

Kako pomoći ili kako barem ne odmoći

Dok je prostorom kružila gumica za Brailleovo pismo koju veći dio publike nikad nprije nije vidio, Ivan je publici, uz kratke , ali duhovite video filmove objašnjavao kako je to biti slijep i ovisan o tuđoj pomoći a da pritom osobe s kojima se susreće često ne znaju kako pomoći. - Najveći je problem što ljudi često ne znaju kako prići osobi s invaliditetom. Potrebno je zatomiti strah i najprije pitati je li pomoć uopće potrebna – rekao je Ivan te dodao i da je primijetio da se ljudi često boje razgovora sa slijepom osobom pa rade veliku grešku i obraćaju se njezinu pratitelju, čime se ona automatski isključuje iz razgovora.

Na pitanje o tome što vidi kao najveće probleme pri kretanju, odgovorio je: - Ako želite pomoći slijepoj osobi, ne parkirajte na pločniku za početak. Kad sam dolazio u Info zonu, prolazio sam kroz Rokovu ulicu u kojoj je bio parkiran kamion a s druge je strane dolazio automobil koji se nije mogao čuti zbog buke i radova u ulici. U zadnji sam se čas uspio izmaknuti, moglo je doći do nesreće – objasnio je tako na primjeru kako neki postupci o kojima pojedinci ni ne razmišljaju, kao što je parkiranje na pločniku, druge ljude mogu dovesti u opasnost.

- Osim toga, nemojte stajati na stazama vodiljama – uputio je prisutne te dodao da je u Splitu dodatni problem što staza vodilja uz iznimku područja oko nekoliko semafora i nema, a nema još uvijek ni zvučne najave stanica u javnom prijevozu kao što je ima u Zagrebu iako bi to, njegovim riječima, olakšalo kretanje i starijim osobama.

Društvo će ti pomoći u onoj mjeri u kojoj se otvoriš prema društvu

Iako društvo nije dovoljno svjesno problema s kojima se osobe s invaliditetom susreću i iako grad većim dijelom njima nije prilagođen, on ipak problem vidi i u stavu pojedinih osoba s invaliditetom. – Ne može se očekivati da Split dobije baseball arenu ako u Splitu ne postoji baseballski tim. Tako se isto ne može očekivati da društvo prihvati osobe s invaliditetom ako se one ne aktiviraju i ne počnu izlaziti u javnost. Većina njih nikad neće održati ovakvo predavanje, a očekuju da društvo bude osviješteno o njihovim problemima. Mnogi od njih neće se služiti ni bijelim štapom u strahu od etiketiranja – rekao je te zaključio: - Društvo će ti pomoći u onoj mjeri u kojoj se ti otvoriš prema društvu. Prepreka ima u svemu, ali ih treba pokušati nadići.