Mnogi su pročitali - Adio kauboju

Mnogi su ga već pročitali, brojni će to tek sigurno i učiniti (u međuvremenu je pala i nagrada T-portal za roman godine) – roman Adio kauboju Olje Savičević Ivančević, od pojavljivanja na policama privlači pozornost, jer riječ je o štivu koje širokokutnim objektivom sagledava život u poznatoj nam mikrosredini. Upravo to je i temeljna vrijednost ovog djela autorice koja nas je već pridobila svojom poezijom (zbirka Kućna pravila) i kratkom pričom (zbirka Nasmijati psa) – konstrukcijom, načinom obrade teme i umetnutih elemenata autorica je uspjela zajahati val recentne svjetske produkcije, a tematikom i fokusom ostati vezana za područje na kojem obitava, koje joj je blisko, te uz odaslanu univerzalnu poruku sve skupa podcrtati titlovima nekih dobrih starih filmova.

Olja se, kako kaže u jednom razgovoru, kao pripremu za pisanje, nagledala western okršaja i naslušala junačkih i replika pravednika s ekrana, s ciljem da mjesto radnje priče (i kraj iz kojeg sama dolazi i u kojem živi) što vjernije prikaže kakvim ga vidi (kakvo zapravo i jest, bez uljepšavanja s razglednica) – kao Divlji zapad. Tako već na početku, kao snažan izraz netolerancije, čitatelj dobiva upozorenje (Stranče, ovdje te zakon ne štiti), da bude jasno da će drugačiji (a nismo li takvi na neki način svi) imati problema. Odmah potom slijedi prikaz povratka glavne junakinje (Ruzinave) kući iz metropole (Zagreba) i njenog dolaska u teško, sparno podneblje, sitnu prašinu koja se lijepi za kožu i obuću, sunce koje udara u glavu, suha usta i još suše bilje, cvijeće koje uvene do dna stranice, te ono bez čega divlji zapad ne može: smrt, groblje, zla slutnja koja lebdi nad stazom – dobra uvertira kojom se ocrtava kulisa onoga što se sprema.

More, plaža, srdela, vino, pisma, lipoooo

Ruzinava se vraća na poziv starije sestre (zanimljivih sarkastičnih zapažanja) koja više ne zna što bi s majkom (navukla se stara na zgodnu kolekciju šarenih tableta). Poziv joj je u jednu ruku došao kao zgodno opravdanje da ode iz grada od vlastitog neuspjeha (ljubavnog i studentskog), pa makar to bilo i natrag. Nakon dolaska u mjesto za koje se veže radnja romana čitava stvar je prilično jasna, nema nekih velikih iznenađenja, činjenice su odmah iznesene na stol: junakinjin otac umro je od bolesti koja se razvila postupnim trovanjem za vrijeme rada u obližnjoj tvornici, a brat se u dobi od osamnaest godina bacio pod vlak, čime je obitelj izgubila muško uporište. Dodatno doznajemo da je mjesto u kojem je odrasla i u koje se Ruzinava vratila sjebano do daske, susjedi su netolerantni, prosti i sirovi, a jedan je (onaj s kojim se pokojni brat družio) po svemu sudeći i čudnih seksualnih sklonosti (a i on se eto vratio u mjesto), naokolo su neplanski sagrađene neuredne spodobe građevina, zahrđale dizalice koje paraju nebo jednakom silinom kao stari tvornički dimnjaci, tu su s jedne strane i radnici u štrajku, a s druge lokalni šerif i novacposjednik koji kupnjom ovoga i onoga mjesto postupno privatizira.

Ovako na hrpu iznesena stvarnost, pri čemu ništa nije pometeno pod tepih (iako se nekih stvari samo ovlaš dotiče bez dubljeg ulaženja u problematiku: npr. u dobro ovladanom fragmentarnom iznošenju nostalgičnih promišljaja ne impresionira samo spominjanje nasilja među susjedima, a i među djecom, jer isto ostaje bez pojašnjenja i čitatelj biva primoran prihvatiti ga kao: to je tu tako i gotovo, pojašnjenje ostaje zarobljeno između likova) ono je u čemu je Olja upisala književni plus i opravdala povjerenje publike, a i kritike koja od književno angažiranih traži vremensku aktualnost – odmak od stereotipa ljepote, ljeta i ugode koji se vežu uz Dalmaciju. Uz par rezova ne bi smetao ni izostanak pomalo grubih nasrtaja s umetanjem kurac, pička pojmova u prisjećanje s infantilnim predznakom, no daleko od toga da je riječ o slabim točkama koje prijete konzistentnosti književnog tkiva.

Lepeza likova koji se isprepliću u romanu Adio kauboju (od izgubljenog mladića žigola, do mentalno zaostale Marije koja se prilagodila surovosti životnih okolnosti bolje od ijedne druge zdrave žene i koja i ubija kao muškarac iz filma u kojem ženama ne pripada uloga s oružjem u ruci - žene se pokoravaju, a ne bore, ne odupiru) dobro oslikava sredinu (mjesto radnje) koja do kraja ostaje najvažniji objekt autoričine fokusiranosti pri obradi teme (čak i smrt Ruzinavinog brata ostaje pod velom tajne, a Ruzinava, pomirena sa prošlošću, prijevoznim sredstvom koje joj je usmrtilo brata kreće dalje, odlazi).

Slike koje Olja predočava, po tekstu posijane majstorske minijature i način na koji se služi riječima da približi život, način na koji ga ljudi žive i mjesto gdje im isti prolazi čitatelja će zadovoljiti, a neće izostati ni smijeh zbog dobro doziranog humora i ironije. Cjelokupni doseg napisanog, autoričin uloženi trud i (naposljetku) nagrađeni rad pokriće su tvrdnji da nitko tko ne pročita roman Adio kauboju ne može za sebe reći da je upoznat s aktualnom i kvalitetnom hrvatskom književnom produkcijom.

Usput, nije na odmet napomenuti, zahuktava se postavljanje po romanu Adio kauboju napravljene predstave na kazališne daske. Za više informacija pitajte Olju kad je sretnete po gradu, na otoku, na pučini dok plovi u Maloj vili…

Olja Savičević Ivančević: Adio Kauboju, Algoritam, Zagreb, svibanj 2010.