Jesmo li dovoljno odrasli?

Koja je to točno granica kada od djece postajemo ljudi? I postoji li uopće jasna granica? Možda bi se neki od vas odmah složili sa mnom da je to prijelaz iz škole na fakultet. Do kraja teksta bi se i onaj ostatak trebao sa mnom složiti. Jer treba određena doza zrelosti da bi prihvatio činjenicu kako si preko noći od Imena i Prezimena postao samo jedna mala brojka. Jedna od stotina takvih. I kao takva manje si uvažavana, manje cijenjena, a zahvaljujući lošoj međusobnoj suradnji svih tih malih brojki, i bezopasnija. Čini se kao obrnut proces od onog koji bi se trebao događati? Mislili smo da jednom kad se maknemo iz roditeljskog gnijezda postajemo veliki ljudi, velikih planova i velikih mogućnosti. Da, činilo se tako, no u ovom svijetu izvrnutih vrijednosti gdje više ništa nije neobično, nije neobično ni to da se zapravo na fakultetima počnemo gubiti, umjesto pronalaziti, i počinjemo shvaćati kako stvari funkcioniraju. Počinjemo shvaćati i da ma koliko grlati bili, nismo dovoljno glasni da se zatrese sve oko nas. Sami, nikako ne. I treba biti zrela osoba za prihvatiti to.

Treba biti zrela osoba i da bi se suočio sa gadarijama koje nam se počinju svakodnevno servirati. Primjerice da uvažena profesorica još uvaženijeg fakulteta javno objavi privatne poruke studenata u kojima joj se oni najiskrenije žale na podudaranje termina grupa u koje ih je ona svojevoljno stavila (iako su prethodno birali jedan od 6 termina koji im odgovara) i posla koji im treba zbog raznih razloga (nekih zaista intimnih i tužnih, što je vidljivo iz tih istih poruka)... Ponavljam - JAVNO objavi PRIVATNE poruke, k tome pod domišljatim nazivom "Izbor citata". Sve mi se češće čini da profesori (i sav onaj spektar nakaza koji se krije iza te titule) zaboravljaju kako su oni tu zbog nas, a nikako ne obrnuto.

Da živimo u svijetu koji pokazuje i najmanje naznake razumnosti, ova situacija značila bi trenutni otkaz. No, pogađate, ne živimo u takvom svijetu. Živimo u svijetu gdje 300 studenata, od kojih je nekoliko desetaka onih čije su poruke na tako nizak način puštene u javnost ne poduzimaju ništa. I time cjelokupna situacija (ne samo dotična profesorica) dotiče akademsko dno dna.

Jesmo li zaista spremni sa svojih 20 i kusur godina biti "dovoljno odrasli" i prihvatiti da stvari tako funkcioniraju? Jesmo li spremni tako mladi se odreći nade i entuzijazma da promijenimo stvari? Dopustiti da takvi ljudi, na takav način obavljaju svoju dužnost?

Ako je to cijena odrastanja, ja ga se javno odričem u zamjenu za svoje ime i prezime, i ovaj tekst iza kojeg stojim. Odlučujem djetinje pustiti glas i vidjeti do kud će se čuti...