A sada: 3LHD! (1/4)
28_11_2006
U prvom dijelu cijelog razgovora sa Sašom Begovićem donosimo odgovore na pitanja: Tim ljudi koji je radio na projektu? Razlika idejnog i izvedbenog projekta? O sociološkim istraživanjima? Rješavanje urbanističkih problema preko referenduma? Nakon svega, koja je najveća vrijednost Rive?...
| Da počnemo 'ab ovo': Što je za vas Mediteran, naravno ne u smislu geografske definicije? Za mene su Mediteran i svjetlo i sjene i miris i osjećaj i bilje i nešto što je uvijek povezano s otvorenim. Sigurno to nije samo kamen, kamen je nešto što postoji i u unutrašnjosti. Doduše, prva asocijacija je uvijek more i kontakt s morem je uvijek nešto što je Mediteran, neki drugačiji osjećaj koji nikad nemaš na kontinentu. I vjetar je drugačiji, donosi skroz drugačije osvježenje. Pa i ta bura, iako me dok sam bio u vojsci u Rijeci, skroz rasturila. Ali ta bura nije ista kao u Splitu. Na Rivi je nema. No, obzirom da veći dio godine provodim na kontinentu, prva veza je more. |
| Koja je po vama najvažnija građevina u Splitu? Palača, tu uopće nema govora. U kom smislu najvažnija? Jer po onome što ona znači za Split, apsolutno joj nema premca. Dok sam predavao u Grazu prvi slideovi su mi uvijek bili Palača, Stradun i šibenska katedrala Sv. Jakova. Palača baš zbog toga što je kao obiteljska kuća generirala grad. |
| Molim Vas, predstavite tim ljudi koji je radio na projektu? Samu jezgru 3LHD-a čine četiri partnera, Saša Begović, Marko Dabrović, Tanja Grozdanić i Silvije Novak. Ured trenutno ima 20tak ljudi, a na Rivi najintenzivnije radi Irena Mažer. Naravno, u uredu je na projektu radilo još nekoliko ljudi. Na projektantskom dijelu važni su dizajneri iz Numena - Nikola Radeljković, Sven Jonke i Christoph Katzler. Oni su razradili zajedničko konceptualno rješenje urbane opreme. Zlatko Galić i njegova tvrtka Nova-lux zaduženi su za svu svjetlotehniku. Tu su još i inženjer Makjanić (vodovod i kanalizacija), pa inženjer Žanić (kompletna elektroinstalacija), onda Berislav Medić i Hrvoje Mihal (statika), profesor Kostelac sa strojarstva (kompletna mehanika), cijela ekipa iz IGH Split (nadzor, konzultacije i sanacija ruba obale – famoznog zidića)... I još puno njih, da se ne naljute oni koje sam zaboravio. U ovom projektu je, na razne načine, uključeno preko 40 ljudi, stručnjaka iz cijele Hrvatske. |
Natječaj i razvoj projekta
| Kako je tekao razvoj projekta - razlika idejnog i izvedbenog projekta? Različite faze projekta koje sam ja ispredavao jedno 30 puta su jedna stvar, a razvoj projekta je druga stvar. Mi nikad nismo napravili izvedbeni projekt da je potpuno jednak idejnom i na to smo ponosni jer je po mom mišljenju puno bolje da se projekt razvija, nego da ostane takav, kakav je bio na početku projekta. U slučaju Rive, projekt se mijenjao od samog početka, ali faktori zbog čega se mijenjao su većinom zbog „vanjskih“ uvjeta, kao nove spoznaje o nekim dijelovima Rive, insistiranje konzervatora o nekoliko rubnih dijelova, kao zidić ili rubovi itd. Projekt se i sada mijenja kada se otvorilo gradilište, zbog nađenih instalacija, krivih mjera, nekih pronađenih elemenata i slično. Siguran sam da će se još mijenjati, ali jako je bitno naglasiti da je cjelokupan koncept sa svim njegovim dijelovima ostao jednak, no svi dizajnerski elementi su se kvalitetno unaprijedili, tako da sam siguran da će na kraju rezultat biti dobar. |
| Da li se, zbog kvalitete pripreme natječaja, trebalo ići na predprogramiranje? Sama priprema tog dijela natječaja, programa, je - odlična. Mi smo dobili apsolutno sve inpute, dobili smo knjige, sve što je potrebno. Teoretski, mi smo promatrali zonu cijele luke. Međutim pristup autobusnom kolodvoru i samoj luci je iz Zvonimirove ulice. Može li on biti s druge strane? Teško. Dakle, znali smo da je na tom mjestu čvor. Bili smo svjesni da je pješački pristup iz Varoša i s Matejuške problematičan, ali ako se uzme da je ta zona po nekim starim planovima pješačka, onda je i to logično. |
| Postojala su sociološka istraživanja... Da, pod vodstvom profesorice Anči Leburić organizirane su fokus grupe koje su trajale dva mjeseca. Sociološka istraživanja kroz fokus grupe nisu bila tako detaljna ni u jednom od pet gradova u kojima mi trenutno radimo. Uključeno je bilo deset struka: ugostitelji, političari, konzervatori, arhitekti, urbanisti... Ona je sa sociološkog stajališta proučavala fenomen, jer se u ovom slučaju radi o fenomenu. Uz pomoć sociološki motiviranih pitanja dobila je rezultat koji uopće nije bio "negativan" za projekt. Svi su rekli: "Riva je sveta, ali bi ju trebalo urediti". Neki se nisu uopće raspitivali o projektu nego ih je zanimalo gdje će pola godine piti kavu. Meni je normalno da se ljudi bune, u bilo kojem gradu, od najmanjeg malog mista, gdje svatko svakoga zna, pa do najvećeg grada. Problem je procedure, politike, stavljanja u kontekst. |
| Predbacuju vam da je posrijedi parterno uređenje... Koliko god to izgleda samo kao parterno uređenje, uređuju se kompletne instalacije, korigiraju se štekati po onoj osnovi da nisu više tako šareni i nikakvi. Mi smo predložili nove klupe, a govorili su nam da su postojeće originalne, autentične, iako su i u Beču i u Zagrebu i u Rijeci iste takve „originalne“. Ipak su inspirirale Numen da napravi svojevrsnu posvetu istima. |
| U kritikama se puno upotrebljava riječ 'tradicionalno'... Mene su pitali, da zašto nismo projektirali u tradicionalnom stilu. Ja sam rekao da to ne postoji, projektirati u tradicionalnom stilu. Ja to ne razumijem. Mi trenutno radimo pet stvari koje su obnove. Kod ovoga treba spomenuti Scarpu -on je usred Venecije, za koju se ne može reći da nema tradicije, da nema povijest, intervenirao ekstremno pod navodnicima modernistički. Ti sa travom, sa betonom, sa kamenom, sa mirisom možeš projektirati. Stvar je samo ambijenta. Što ti tom ambijentu daješ. Odmaknuli smo sve štekate i čak je bila nekakva tema u samom natječaju da se kompletna fronta pročelja na neki način očisti. Dugo smo razmišljali i odlučili ih sve ostaviti na istoj liniji. Sad je to ta nova tradicija Dalmacije, ispijanje kave. Pustit ćemo ljude da hodaju uz rub fasade, šetnica je promenada i pista. Zelenilo je ostalo na istom mjestu, uvodimo mediteransko bilje - bilje je jako zanimljivo radi svog mirisa. Dobar dio ljudi ne zna što je asphalatos, odnosno brnistra, biljka sa žutim cvijetom po kojoj je Split dobio ime. |
| Nakon svega, koja je najveća vrijednost Rive? Ključ svega je događaj - to je najveća vrijednost Rive. Kad se sjetim osamdesetih, svi su izlazili u Semafor i od tih generacija nitko nije bio na Rivi. Tada nisu bili štekati od početka do kraja Rive i da smo mi to pokušali uništiti to bi bila senzacija. Štekata do prije petnaestak godina na velikom dijelu Rive nije bilo, a sad je to nova splitska tradicija - ispijanje kave na Rivi. Ali prije svega, Riva je događaj. |
Natječaj vs referendum
| Rješavanje urbanističkih problema preko referenduma? To su gluposti. Da pojasnim: na referendumu se postavlja pitanje da ili ne, jesi li za projekt ili nisi za projekt što implicira da svi poznaju projekt. Međutim, kao i zastupnici u Saboru, tako su i vijećnici grada Splita delegati naroda. Nadalje, žiratori su delegati nekog drugog: grada, države, konzervatora, struke, a žiri je bio možda i najjači na ovim prostorima. Da istaknem, od strane grada tu su bili Miroslav Buličić, tadašnji gradonačelnik, Eduard Katačić, pa Ivana Bojić, zaslužna za splitski GUP, pa eminentni arhitekti Jerko Rošin, Tonči Žarnić, Hrvoje Njirić, Hildegard Auf-Franić, tadašnja dekanica zagrebačkog fakulteta arhitekture i Idis Turato. Još su kao konzultanti bili konzervatori Belamarić i Nikšić. Stvarno, reprezentativan žiri. Za referendum je g. Poljanić odlično rekao da možemo glasovati za ili protiv, svaki se projekt može zaustavit, ali postoje i vrijeme i mjesto za to. Da ne pričam kako je prošla vlast odslušala, pregledala, odobrila projekt, odobrila financiranje, a nova ga je nastavila. Konsenzus je postojao apsolutno. Posebno se izglasavala svaka stvar, i naš ugovor, i obim posla i sve one gluposti da smo mi u idejnom radili više. Pa normalno, da smo radili čitav obuhvat u idejnom rješenju, jer je to jedna cijelina. |
| Kako osvijestiti širu javnost koliko se, zapravo, dobiva natječajem? Pa vrlo jednostavno. Pogledajte samo kapitalne objekte u Splitu. Možemo krenuti od Gospe od Zdravlja arhitekta Lava Horvata preko stadiona na Poljudu, Kauzlarićevog Muzeja arheoloških spomenika... Ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu, većina bitnih građevina nastaje natječajima. Od Eiffelovog tornja, preko Sidney Opere, pa do novog Tate-a u Londonu i tako dalje. Zašto? Natječaj je demokratska tekovina koja nije nestala ni u doba "mrklog komunizma" ni "trulog kapitalizma". Naravno da on može biti lošije žiriran, lošije pripremljen ili lošije napravljen, ali natječaj kao tekovina je nešto jako pozitivno. Ne mislim pritom na natječaje za nabavu roba i usluga, s kojima se miješaju. |
razgovor vodili: giove i optimiST