3 dana ultraturboeuforije

Biti treću godinu zaredom na Ultri i nije neka turbo euforična stvar… Tako sam otprilike razmišljao dok sam se pripremao za poluradni vikend, ali sam se ipak veselio spajanju ugodnog s korisnim. Naviklo se u prethodne dvije godine na srpanjski Split pun mladih polugolišavih strankinja i stranaca isklesanih tjelesa i raširenih osmijeha koje, do Ultre, naš grad u toj količini nikad nije doživio, ali me uvijek nanovo iznenadi ranoposlijepodnevna atmosfera u kvartovskim ulicama Brda, Sućidra ili Blatina, gdje niti guštericama nije ugodno boraviti na pregrijanom asfaltu. Šetaju Ultraši okićeni šarenilom boja nacionalnih i raznoraznih karnevalskih kostima kojih se ne bi posramio ni festival u Riu. Sreo sam tako usput brazilske plesačice, ali i jednog irskog žapca. Za njih je očito splitska Ultra ulraturboteuforičan događaj.

Ograda je kapitulirala pred lokalcima željnima mukte zabave

Atmosfera pred stadionom bila je prilično konfuzna, baš kao i prethodnih godina. Promislio sam da je trebalo izdavati flyere s uputama kako se ponašati kad jednom pristupite na tlo oko Poljuda… Više-manje, svake se godine ponavlja ista situacija po pitanju zamjene karata za ulazne narukvice ili punjenja narukvica novcima za plaćanje cuge, ali koliko god sam se s ekipom trudio odraditi taj slijed poznatih radnji, uspjeli smo se u masi zbunjenih partijanera i mi zagubiti te smo tražili službeni ulaz punih pola sata… Prošli smo tri kontrole i konačno ušli te se uputili na sjeverni ulaz u stadion očekujući najmanju gužvu za spuštanje u poljudski parter. Gazeći put sjevera, ali sad s unutarnje strane, svako malo kroz ogradu primjećuješ šačice lokalaca koji vrebaju mjesta gdje nema zaštitara, ne bi li pokušali probiti sigurnosni sistem. Ako ste tijelo dovodili u fit formu radi ljeta, jedan od dobrih razloga bio je i taj što ste imali mogućnost provući se kroz uske otvore ispod ograde ili je pak brzinski preskočiti. U jednom trenutku veliki komad ograde popustio je pod navalom pedesetak Splićana željnih mukte zabave… A onda je slijedilo razbježavanje put stadionskih ulaza koji su vodili do partijanerske safe zone.

Prva večer: nalet adrenalina

Sav grč od ulaska nestao je u momentu kad smo nogom kročili sa sjevernu tribinu. Neslućena količina adrenalina koja je navalila u tom trenutku vratila mi je onaj turbo euforični osjećaj da sam se po stoti put zapitao je li to samo zbog klasične teorije mase ili neobjašnjive energije stvorene miješanjem aura ljudskih različitosti, svjetlosnih efekata, glazbe nabrijane basovima koji potiču na kucanje srdaca u istom ritmu. I po treći put mi se dogodilo da sam na istom mjestu zastao i dao si vremena da traje osjećaj zbog kojeg volim Ultru.

Spustili smo se u parter te nas je lagano nosila atmosfera koju su zagrijavali Chemical Brothersi raspametivši publiku premijerno izvedenim pjesmama s nedavno izdanog albuma Born In The Echoes. Njih je na stageu zamijenio pionir elektronske glazbe koji žari i pali plesnim podijem već sigurnih dva desetljeća - Tiesto. Beograđanka Isidora koja je do mene euforično plesala u jednom trenutku viknula mi je na uho da obožava DJ-a Tiesta jer se vidi da jedini zaista pušta glazbu po atmosferi koju osjeća od publike, dok svi ostali imaju pripremljene glazbene setove od kojih ne odstupaju….I tako je DJ Tiesto i meni postao još draži. Knife Party bio je zadužen za zaključivanje večeri koja je, uz tridesetak tisuća posjetitelja, prošla bez spektakularnih vatrometa, ali je obećavala dobar nastavak…

Ultra groznica subotnje večeri

Ulogu zvijezda subotnje večeri preuzeli su Martin Garrix i Armin van Buuren koji je nastupio kao posljednji na Main stageu, od 3 do 5 ujutro. Za Garrixa bi vrlo vjerojatno bio rezerviran udarniji termin od onog u 22 sata, da nije istu večer letio mlažnjakom za Novi Sad gdje je imao nastup na Exitu. Moji subotnji favoriti, ali više, mislim, zbog nostalgije nego zbog samog glazbenog doživljaja, bili su članovi nekadašnje Swedish House Mafije, Axwell i Ingrosso. Spektakularan vatreni svod koji se spojio krajeve poljudske školjke iznad plesnog mega-podija, a podložen uz glazbu Armin van Buurena svakako je bio doživljaj večeri.

Carl Cox, Moudaber, Yousef, Gerber, ali i naš Pero Fullhouse publiku su zabavljali na druga dva stagea. Najbolju zvučnu kulisu od svih imao je Megastructure stage smješten na poljudskom vozačkom poligonu, dok je doslovce najzagrijaniji bio Resistance stage koji je se kao čudni NLO smjestio između poligona i stadiona. Trance i techno DJ-evi peglali su po Resistance pultu smješteni na centralnoj uzvisini čudne vanzemaljske strukture, a okruženi vatrenom kulisom koja je ritmično izbacivala plamenove i dim i po nekoliko metara u zrak… Festival svake godine novim vizualnim atrakcijama nadmašuje samog sebe.

Veliko finale

Došao je i taj zadnji dan Ultre gdje se za svjetla skupljalo snagu za još jedan boj… Nije se činilo da su svi gosti imali takvu potrebu jer su tijekom dana ulice Splita i plaže opet vrvile ljudima.

Poluspremni, iscrpljeni od prethodnih večeri vratili smo se na main stage gdje su se redali nastupi Nickyja Romera, Afrojacka, Davida Guette, Stevea Angella i Hardwella. U trenutku kad je Ghetta stigao na stage, poljudski travnjak, prekriven slojem plastičnog skokonepropusnog materijala, bio je puniji no ikad. Titulu najkomercijalnijeg DJ-a današnjice Ghetta nosi sa sobom i iz Splita. Kako bi i nedjelja prošla kao hit večer i kako bi okupila makar približno jednak broj ljudi kao subota, organizator je kao zvijezde isturio upravo Ghettu, ali i Hardwella kojeg prate fanovi iz cijeloga svijeta… Koliko se god govorilo da splitska Ultra ima najveću raznolikost posjetitelja od svih Ultra događaja u svijetu, meni se dogodilo da mi je jedna Milica, opet rođena Beograđanka, plešući i skačući na ritam Hardwellove glazbe usput otkrila tajnu da ona i Hardwell imaju ličnu konekciju te kad ga čuje raspameti se ona, ali i svi oko nje…

Nakon Hardwella slijedio je vrlo kratki pozdrav sa željom da se vidimo na sljedeću Ultri, pa zatim muk iz zvučnika praćen čudnim osjećajem u kojem se miješaju zadovoljstvo, umor, ali i nekakva tugica nastalog kraja.

Zadnjih dana objavljeno je mnogo tekstova o tome što Ultra znači Splitu, kolike negativne i pozitivne brojke nosi sa sobom… Ja ću istaknuti činjenicu da sam sretan što je Ultra u mom gradu, i što će po pričama ostati tu još neko vrijeme. Samo se nadam da će našim trgovcima i iznajmljivačima doći do glave da ne mogu do besvijesti i svake godine iznova iskorištavati priliku da podižu svoj prihod i do 400 % nauštrb ultraša. Upravo taj segment nagrđuje sve one pozitivne osjećaje i budi osjećaj sramote što su ti i takvi stanovnici mog voljenog Ultra grada.