Rječilištarci zaslužuju publiku!

Kada su prije nešto više od godinu dana Irena Delonga i Ozren Čatović započeli sa pjesničkim večerima Rječilište u klubu Ghetto, postalo je jasno da u gradu postoje ljudi kojima takav vid druženja naprosto – treba. Nedavno objavljen zbornik radova sudionika na Rječilištima, koja se bez pauze održavaju svakoga utorka u 20.30 sati, svjedoči o postojanju splitske pjesničke scene, čiji akteri ne kaskaju za kolegama koji njeguju prozni izričaj, a njegovo izdavanje pravi je trenutak da popričamo sa Irenom Delongom, duhom pokretačem večeri posvećenih isključivo poeziji…

Splitska pjesnička scena

Kako i zašto ste uopće došli na ideju pokrenuti Rječilište? Da li je bio problem pronaći prostor, okupiti publiku?

Ozren me kontaktirao preko facebook stranice The Split Minda, kojega sam tada bila jedna od urednica, sa pitanjem gdje se u Splitu može čitati poezija. Revoltirani spoznajom da takvoga mjesta nema, odlučili smo sami nešto pokrenuti. Došli smo u Ghetta, pitali možemo li koristiti prostor u određenom terminu, oni su se složili, i tu kreće cijela priča. Pokazalo se da postoji interes, možda čak i veći nego što smo se nadali, i do danas se stvorio jedan krug koji se može nazvati splitskom pjesničkom scenom. Sudionika je bilo ponekad manje, ponekad više, ali vjerujem da smo upravo ovim upornim kontinuitetom uspjeli usaditi ljudima u svijest da se svakoga utorka u 20.30 u Ghetta čita poezija.

Irena Delonga - duh pokretač večeri posvećenih isključivo poeziji

Dolazi li na Rječilište uvijek ista ekipa? Koji profil ljudi želite privući?

Sada imamo dosta redovitih sudionika, ali ne želimo ostavljati dojam zatvorene skupine, dapače, svako novo lice je više nego dobrodošlo. Preduvjet za posjet Rječilištu je samo ljubav prema poeziji, ništa više – sudjelovanje u raspravi i čitanje svojih ili tuđih pjesama je opcija, ali su podjednako važni i posjetitelji koji samo slušaju druge. Univerzalni profil ljudi ne može se definirati – dovoljno je pogledati biografije pjesnika čiji su radovi objavljeni u zborniku: dobro, očekivali bi profesore književnosti, knjižničare, pa i umjetnike, ali tu su i pravnik, novinar, informatičar, fizičar…

Je li vam se kada dogodilo da nije nitko došao na Rječilište?

Ne. Sjećam se jedne situacije, kada nas je bio najmanji broj, nas pet. Vani je bio potop, a mi smo sjedili za jednim stolom i čitali pjesme Tonča Petrasov Marovića.

Ima li neka tema koja ti se posebno urezala u sjećanje?

Sve su mi drage, ali jedna je, prema mome mišljenju, bila vrlo korisna za sve sudionike: neuspjele, nedovršene, katastrofalne pjesme, sa kojima autori nisu znali što bi. Tu su se pokazale sve prednosti izlaganja pred publikom, jer su mnoge dileme, nakon sugestija ostalih sudionika, bile razriješene. I ja sam privela kraju pjesmu koja me morila neko vrijeme.

Nedostaje samo smotra poezije

Kako ste se odlučili na izdavanje zbornika? Jeste li pokušali tražiti financiranje preko natječaja?

Još prije ljeta sam počela govoriti Rječilištarcima kako bi trebali zabilježiti trenutno stanje na splitskoj sceni. Htjela sam dokaz crno na bijelo da nisu ljudi tu godinu dana u kafiću pili pivo i ćakulali, već su radili i trudili se. Glavna misao vodilja je pokazati da postoje autori koji zaslužuju publiku, da postoji scena, te potaknuti pjesnike na rad. Preko ljeta su mi pristizali radovi, ja sam polako lektorirala i učila kako se radi grafička priprema, skupili smo novce i otisnuli prve primjerke zbornika početkom studenog. Što se financiranja preko projekta tiče, iskreno, nemam strpljenja za takve stvari. Tko zna kada bi i bi li mi te novce dobili i kada bi to izašlo. Ono što zacrtam volim ostvariti u što kraćem roku i nemam želje tražiti i čekati usluge. Uostalom, projekte pišu udruge, a mi nismo registrirani niti primamo financijska sredstva od ikoga, potpuno smo neovisni.

Smotra poezije, kalibra Pričigina, pokrili bi sve potrebe Splita

Do kakve je promjene došlo na književnoj sceni od kada si upisala fakultet do danas?

Razlika je nebo zemlja. Nije bilo ničega, svi koji pišu bili su okrenuti prema Zagrebu, nisu postojale književne večeri, časopis… Danas imamo The Split Mind, Bookvicu, Traduki, Skribonaute, DADAnte, Bookaru, Pričigin i Rječilište, ustvari jedino što prema mome mišljenju nedostaje je smotra poezije, nešto kalibra Pričigina, i tada bi pokrili sve potrebe grada veličine Splita za književnom kulturom.

Smatraš li da u Splitu postoji dovoljno publike za sve te događaje?

Dobro, više-manje se dio publike ponavlja na manifestacijama, ali Splićani uvijek mogu iznenaditi. Ponekad se na Bookvici pojavi toliko ljudi da se u klub ne može ući, a i Pričigin je jako popularan. Ima publike, ali je treba znati pogoditi u žicu, što nije jednostavno, ali ni nemoguće.

Kupi prvi zbornik splitskih Rječilištaraca Prvi zbornik splitskih Rječilištaraca možete nabaviti po cijeni od 50 kn preko web knjižare Redak ili na Rječilištu utorkom.

  razgovarala: KMaja
foto: Maja Prgomet