Priznati poraz pred nasiljem?

Na tribini Nasilje i ja, održanoj prošle srijede u Info zoni, dvadesetak mladih i nekoliko stručnjaka tražilo je odgovor na pitanje što mi kao pojedinci trebamo i možemo napraviti da bude manje nasilja u društvu, odnosno kolika je odgovornost pojedinca.

Škole se nedovoljno bave nasiljem

Za početak je Željka Friganović Jerončić, psihologinja u Petoj gimnaziji, prezentirala rad na učeničkoj predstavi Eci peci pec, koja je prvotno bila zamišljena kao dio zajedničkog projekta Udruge Most i kazališta Playdrama, Udarac. Na poziv Elvisa Bošnjaka upućen na adresu 26 splitskih srednjih škola da osmisle skečeve, koje bi on potom povezao u cjelinu, konkretnoj provedbi ideje pristupila je samo jedna škola, što je bio na samom početku tribine dobar indikator koliko je nastavno osoblje zainteresirano za edukaciju učenika van propisanog programa. Jerončić je istaknula kako smatra da je kreativan pristup radu sa učenicima dobar model za preventivu bilo kakvog oblika nasilja. Također je upozorila kako veliki broj mladih koji su sudjelovali u predstavi nisu isprva prepoznali suptilnije oblike nasilja u obitelji, kao ni vršnjačkog nasilja.

Matić: Za porast nasilja odgovorne su vladajuće strukture

Renato Matić, iskusni sociolog koji godinama proučava korijene društva nasilja, govorio je o društvenom kontekstu nasilja i za njega dileme nema – odgovornost za povećavanje nasilja među mladima leži na vladajućim strukturama, što većina ne prepoznaje zbog nedostatka demokratskog odgoja. Mladi kopiraju starije, a naše društvo u svojim korijenima nameće pravo jačeg. Primijetio je kako je naša tolerancija na nasilje nevjerojatna, pa se donedavno mobbing, bullying i nasilje u obitelji nisu prepoznavali kao pravo nasilje. Za razne oblike zlostavljanja pojedinaca postoji mnoštvo naziva, ali kako god to nazivali, to je naprosto - nasilje - rezimirao je Matić.

Nasilje u vezi među mladima je tabu

Đordana Barbarić, predsjednica udruge Most, smatra alarmantnim to, što se na raspravi u sklopu projekta Udarac, iskristaliziralo da veliki broj mladih smatra da sami ne mogu ništa poduzeti kako bi smanjili nasilje u svojoj okolini. Sudionici te rasprave nisu se uspjeli dogovoriti treba li više raditi na represiji ili na prevenciji te su izrazili vrlo kritične stavove prema roditeljima, nastavničkom osoblju i policiji. Možda i najveći problem je, smatra Barbarić, što žrtve nasilnika ne znaju kome se obratiti, ali ne zna se ni kako postupati sa nasilnicima, kome njih poslati. Također je istaknula dva tabua kojih se još nitko ne dotiče kvalitetno – nasilje u vezi među mladima te nasilje mladih prema roditeljima.

Đurđica Kaurloto – Martinić, viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje, smatra da su neki koraci naprijed učinjeni, pošto je svijest društva podignuta do razine da se nasilje u školi sada prijavljuje. Međutim, smatra da je vrlo nezahvalno za nastavnika procijeniti događa li se nasilje među učenicima – direktni sukobi su očiti, no emocionalno zlostavljanje, koje najčešće koriste djevojčice, vrlo je teško uočiti. Istaknula je poraznu statistiku prema kojoj je 60% učenika te 40% učenica u nekom trenutku svoga školovanja bilo izloženo nasilju. Kao najveći problem je istaknula to što se sa djecom koja dožive nasilje nigdje sustavno ne radi – osim nekih pojedinačnih napora, nitko nije osposobljen za tretman.

Iz publike je potom došlo par komentara o neefikasnosti policije i suda te je upozoreno da nerijetko i nasilnik i žrtva trpe jednake posljedice.

U raspravu se uključio i Miljenko Grabar iz Centra za odgoj djece Split koji je upozorio kako u Centar na Brdima stiže sve veći broj mladih sa psihološkim problemima, a u Splitu ne postoji odjel za Dječju psihijatriju. Prema njegovom iskustvu, najveći je problem isključivo novac, jer Centar godinama provodi dva vrlo uspješna programa koji se nisu proširili na veći broj korisnika zbog nedostatka kadra.

A tko je odgojio nasilnike?

Hrvoje Bašić iz Vijeća učenika rekao je kako velika odgovornost leži i na roditeljima te da treba poticati zakonske mjere koje bi natjerale roditelje da kontroliraju svoju djecu. S njime se složila i Grozdana Ribičić, voditeljica dječjeg odjela Gradske knjižnice, koja primjećuje kako roditelji koji prigovaraju na ponašanje mladih, zaboravljaju tko je te mlade odgojio, te da su i oni dio problema.

Iako se na tribini moglo čuti mnogo zanimljivih informacija i činjenica, do odgovora na pitanje što pojedinac može uraditi kako bi spriječio nasilje u svojoj okolini, ipak se nije došlo. Kao nazivnik svih problema iskristalizirala se nezainteresiranost vladajućih elita za taj problem – vrlo bi se lako, samo da se želi, namaknuli novci za širu provedbu provjerenih projekata, zapošljavanje dodatnog kadra te uređivanje komunikacije među institucijama koje bi problem mogle rješavati. Na koncu se sve svede na to da se pojedinac koji želi društvo bez nasilja u određenim situacijama naprosto mora povući i priznati poraz jer, kako je jedan momak iz publike jednostavno poentirao – kako ćeš debila natirat da ne bude debil?

napisala: KMaja