Savršenstvo Terranea

Najiščekivaniji festival u Dalmaciji, šibenski Terraneo (da odmah na početku uklonimo sve dileme), u potpunosti je ispunio sva očekivanja. Pa i više od toga.

U pet se dana na prostoru bivše vojarne izredalo preko 70 izvođača i barem još toliko DJ-eva koji su puštali glazbu u dvama hangarima, a zabava je trajala od popodneva do ranih jutarnjih sati. Osim glazbenog dijela, festival je bio i edukativnog karaktera, tako da su prva tri dana bile organizirana predavanja ekološkog sadržaja i besplatne radionice na kojima se učilo kako napraviti sapun, izraditi nakit i suvenire od otpada i slično.

Organizacija je bila praktički besprijekorna - savršena

Organizacija je bila praktički besprijekorna – na nekim se manje bitnim lokacijama i stvarao red, ali su službe za glavne dvije osnovne potrebe festivalske publike – štand sa pićem i WC – funkcionirale savršeno te i za najvećih gužvi nije bilo straha da ćete propustiti nekog izvođača zbog suhog grla ili nježnog mjehura. Migracija među pozornicama, jedan od najvećih problema festivala na otvorenom, išla je ko podmazana, pošto su se između pozornica nalazili nekoliko metara široki betonski hangari koji su pružali izvrsnu zvučnu izolaciju, te omogućavali dosta brzu komunikaciju sa jednog stejdža do drugog. Sponzori nisu bilo odveć agresivni sa svojim oglasima, već su se ograničili na svoje štandove i ograđene prostore, tako da nije bilo prisilnog ispiranja mozga đinglovima i agresivnim vizualama. Upadljivi su bili tek plakati postavljeni na ulazu, na kojima su bili otisnuti pobjednici natječaja za poruke o štednji vode.

Najveći se izazov pred organizatorima pojavio već prvoga dana, kada je zapuhala snažna bura prijeteći opremi na glavnoj pozornici te se program pomaknuo za više od pola sata pa su tako oni koji su vojarnu pohodili samo zbog Dubioze kolektiv, ukoliko nisu pratili obavijesti koje su organizatori konstantno postavljali na Facebook zid, ostali kratkih rukava, pošto su bošnjaci nastupili dva sata ranije nego što je bilo najavljeno. Bura se srećom stišavala kako je festival odmicao, ali uspomena na najdalmatinskiji vjetar sigurno se svim promrzlim posjetiteljima u špalinama urezala snažno u sjećanje. Osim pomicanja satnice, većih potresa nije bilo, ili se njihov utjecaj nije odrazio na publiku – snažnom vjetru unatoč, zvuk je bio gotovo besprijekoran na svim pozornicama.

Glazbeni dio programa najvažnija je stavka većini posjetitelja (dakako, bilo je i onih koji su se instalirali ispred rakija bara ili se sjatili u sponzorirane prostore), a u tom pogledu festival se iskazao u punom sjaju. Od popodneva su se, prva tri dana na tri pozornice, a posljednja dva dana na jednoj, pred publikom izmjenjivali izvođači širokog spektra glazbenih smjerova. Svih pet dana dva su hangara ugostila bogat i raznovrstan program DJeva koji su tjerali na ples do jutra. Nemogućnost bilokacije još je jedna od boljki posjetitelja glazbenih festivala, ali čak su i tome pametnim slaganjem satnice Terraneovci doskočili, tako da je, vjerujem, većina posjetitelja uspjela pogledati i poslušati dobar dio bendova koji su im bili zanimljivi. A izbor je bio uistinu impresivan.

Prvoga dana glavne su zvijezde bile britanski La Roux

Prvoga dana glavne su zvijezde bile britanski La Roux, koji su se i sami iznenadili odličnom reakcijom posjetitelja, pošto su, kako je rekla pjevačica Elly Jackson, već dvije godine na turneji sa prvim albumom te im set traje manje od sat vremena. Dvostruko duže svirali su popularni Dubioza kolektiv koji su promrzlu publiku pošteno zagrijali svojom energičnom izvedbom, a toga su dana ranoranioci žednijih ušiju mogli uhvatiti i alternativnije poslastice kao što su Bernays Propaganda, Repetitor, Suuns i 7that Spells. Neobični Wovenhand sa svojom alt county industrial americanom na Aqua stageu nisu imali pretjerane veze sa sljedećim izvođačem, Frank Turnerom. Njegovi su naivni tekstovi i nastup iz kojega je praktički prštao serotonin okupili popriličan broj jednako veselih ljudi, a jedna od njih se našla s njim na pozornici, sa usnom harmonikom u rukama, dok ju je Frank bodrio.

Drugi je dan privukao definitivno najveći broj posjetitelja, te se pred Bambi Molestersima, koji su na Terra stageu nastupali već u 19 sati, na suncu kuhao sasvim pristojan broj ljudi. Siščani su opalili standardno dobru svirku, usprkos gipsu na ruci basistice. Aqua stage donio je, između ostalih, Man Zero, Liars i Mogwai, na koje se sjatila cijela hrvatska post rock scena i ispunila prostor između hangara kvalitetnom gužvom kroz koju se bilo nemoguće provući do pozornice, a bend je zauzvrat ispunio prostor gustim zidom zvuka. Nakon njih su Eustahijevu trubu i svaku košticu u tijelu razdrmali Crystal Castels naglašenim basom i ekscentričnim nastupom. Aero stage potvrdio je svoju šarolikost imenima kao što su How Convinient, Avoq, Oneida i We can't sleep at night, izvrsnim bendom kojega nažalost nije čuo i još širi krug publike pošto je u to vrijeme većina rezala žile na The National. Amerikanci su, bez ikakve sumnje, bili najprimamljiviji dio ponude ovog festivala zbog kojega su mnogi kontinentalci (sudeći prema registracijskim oznakama pred ulazom u festival) prilagođavali svoje godišnje odmore. Dva sata svirke oduševljenog benda pred još oduševljenijom publikom, zadovoljili su, vjerujem, apetite onih koji su potegnuli iz svih krajeva Hrvatske (pa i šire) kako bi vidjeli svoj omiljeni bend.

Sa pozornice nisu propustili priliku zahvaliti se organizatoru festivala zaduženom za glazbeni program, Mati Škugoru, za kojega su naglasili da je jedini promotor sa kojim rade od samog početka karijere. Važnost pokretača festivala NO Jazz i Žedno uho nisu propustili istaknuti ni mnogi drugi izvođači te je i najneupućenijem posjetitelju do kraja festivala morao postati jasan značaj tog entuzijasta i zaljubljenika u glazbu za hrvatsku koncertnu ponudu.

Najveće iznenađenje festivala bila je Janelle Monae

Najveće iznenađenje festivala, barem za one koji nisu čuli za nju, bila je Janelle Monae, koja je posjetiteljima prije nastupa The National na glavnoj pozornici pružila kompletni audiovizulani doživljaj pred kojim bi se mogli posramiti i njene mnogo starije i iskusnije kolege. Fenomenalno usviran bend usklađenog scenskog nastupa u furioznom je finišu, prije totalnog kaosa na pozornici, potaknuo tisuće ljudi u publici da doslovno sjednu na pod, i to bez moljakanja i napornog poticanja.

Trećeg dana bilo se šteta uopće udaljiti od glavne pozornice – nakon izvrsnih East Rodeo nastupali su Overflow, a nakon njih bend koji je promijenio vjerojatno najviše članova u povijesti moderne glazbe - The Fall. Na ogoljenoj pozornici sa tri mikrofona, Mark E Smith i ostatak ekipe izvodili su svoju čaroliju. Čvrst, siguran bend kojeg ne ometa nedostatak monitora i konstantno Smithovo prtljanje po njihovoj opremi, dao je zvučnu kulisu za nastup jednog od neobičnijih pojava u svijetu glazbe. Potapšavši svoju suprugu, klavijaturisticu usred pjesme, Smith je odlučio o završetku nastupa, ali ipak se nije oglušio na pozive na bis tako da su se na pozornicu vraćali još dva puta. Nouvelle Vague svojim su prepjevima hitova raznih izvođača privukli veliki broj ljudi na glavnu pozornicu, no ništa manje zanimljivi nisu bili njihovi sunarodnjaci Lapins Superstar, koji su svoju ljubav prema glazbi višestruko demonstrirali tokom festivala, sviravši još dva puta (bez ozvučenja) na prostoru Terranea, ali i na obližnjem Martinskom festivalu.

Glazbeno najmanje atraktivan, ali zato dobro isplaniran bio je petak – Nipple People i Kuzma i Shaka Zulu privukli su uistinu impresivan broj ljudi na Aero stage. Oni kojima elektro akustični/free jazz improvizatori FIRE! koji su zaposjeli stage kasnije nije baš legao, zabavu su mogli potražili u hangarima koji su odjekivali plesnom glazbom do ranih jutarnjih sati.

Nemoguće je uopće pomisliti da se festival neće održati i dogodine

Posljednji dan festivala privukao je najmanje posjetitelja, ali kvalitetom nije niti malo zaostajao za ostalim danima, dapače! Krenulo je od ambijentalnih Šumom protiv valova, preko neobične i zanimljive Klaus Nore, do energičnih Majmoon po danu, a u sumrak su se pojavili Nežni Dalibor koji su imali sasvim solidnu publiku koja je znala i tekstove. Sa mrakom je stigao trenutak za pravu poslasticu – Dalmatinci nisu imali godinama priliku vidjeti kultni zagrebački Peach Pit, koji su se svirkom na Terraneu svojski potrudili nadoknaditi propušteno. Ništa lošiji nisu bili Hemendex, u Zagrebu osnovan bend u usponu kojem je većina članova iz Dalmacije, a i beogradski Petrol su definitivno opravdali najveću minutažu toga dana.

Podvući crtu nakon toliko odslušanog, odgledanog i doživljenog bilo bi uistinu pretenciozno, jer svatko je napustio bivšu šibensku vojarnu sa svojim dojmovima, pa neka činjenice govore za sebe – festival je privukao nemali broj ljudi iz svih krajeva Hrvatske, okupio na relativno malenom prostoru ogroman broj posjetitelja različitih karaktera i prošao bez većih incidenata, u pozitivnom, prijateljskom ozračju, u znaku dobre glazbe, što je valjda i poanta ovakvih događanja. Prateći reakcije posjetitelja i domaćina, nemoguće je uopće pomisliti da se festival neće održati i dogodine pa do tada preostaje nabaviti kartu po što povoljnijoj cijeni, isplanirati godišnji i prepustiti se u ruke ekipi iz Terranea. Povjerenje su zaslužili.