Vi ste dio te svirke kada plešete

Rekordna količina događanja utrpana u vrlo kratkom vremenskom razdoblju nije niti malo zbunila vjerne posjetitelje solinske Gradine na kojoj se po četrnaesti put održala multikulturalna fešta raznolikosti i pozitivne energije, Ethnoambient. Publici se tu nikada nije povlađivalo, osim glazbom, tako da je i ove godine svirka krenula točno u najavljeno vrijeme, dok su se klupe polako kontinuirano punile sljedećih četrdesetak minuta. Tješi činjenica da se iz godine u godinu povećava broj okupljenih koji poslušaju kompletni repertoar prvih izvođača, posebno otkada je početak pomaknut sa 20 na 21 sat, što daje nadu da se publiku ipak može disciplinirati.

Dovoljan bi bio i samo Waro

Prvoga nas je dana festivala fenomenalnom kondicijom, fascinirajućom i za čovjeka upola njegovih godina, impresionirao Danyèl Waro sa otoka Reunion, jednog od udaljenijih dijelova Eurozone. Mojmir Novaković istaknuo je, kada je najavljivao izvođače, kako bi organizatori bili prezadovoljni ovogodišnjim Ethnoambientom da su samo Danyèla doveli na Gradinu, a Waro se, uz četveročlani prateći bend, svojski potrudio opravdati povjerenje. Glazbenik, pjesnik i poljoprivrednik, kako sebe naziva, čiji je glavni instrument, osim fascinantnog vokala, kayamb (jedna vrsta idiofona – grupe instrumenata koji zvuk proizvode vlastitom vibracijom) kojega je gotovo neprestano treskao u ritmu objema rukama, gotovo je dva sata, bez ikakve pauze, izvodio glazbu koja je spoj tradicijske afričke, indijske i madagaskarske kulture ili, jednom riječju, Maloya. Glavninu glazbene priče su prenosile udaraljke, tek su se na jednoj ili dvije pjesme u rukama glazbenika našli puhaći ili žičani instrument, a kroz teme kojima se Waro bavi provlači se osnovna nit – ljubav.

U petak su nas prvi zabavljali Istrijani Veja, tradicionalnim napjevima u kojima se isprepleće kultura triju naroda koji imaju najveći utjecaj na najzapadniji hrvatski poluotok – Hrvata, Talijana i Slovenaca. Melodijom pretežito sjetne pjesme odsvirane na tradicionalnim i suvremenim instrumentima nisu previše mamile na ples, ali su zato svojim neobičnim tekstovima koji su balansirali između travestije i tragedije natjerali okupljene da naćule uši i pokušaju razaznati što se točno dogodilo devet mjeseci nakon što je dimnjačar očistio rupu mladoj djevojci, a što kada je Anka otišla u šumu sa trojicom naoružanih žandara.

Drugi su se na pozornicu popeli Juju, čije je ime simpatična igra riječi koja označava naziv za tradicionalnu zapadnoafričku religiju, ali i prva dva slova imena najistaknutijih članova benda – Justina Adamsa i Juldeha Camara. Upravo odnos između njih dvojice možda najbolje opisuje njihovu glazbu, koju nosi spoj Justinove gitare i Juldehovog instrumenta ritti. I dok Justin stvara glazbu na instrumentu kojega, zahvaljujući zapadnjačkim glazbenim kanalima, automatski povezujemo sa suvremenom glazbom, Juldeh sav spektar emocija prenosi pomoću jedne jedine žice koja, vještinom svirača, postaje čas usna harmonika, čas keltska violina, čas flauta.

Prije početka nastupa, solinska je publika, uz Lipo ime… zaželjela sretan rođendan Justinu i bubnjaru Dave Smithu. Mi sviramo, vi ste dio te svirke kada plešete, na solidnom se hrvatskom obratio Justin okupljenima i uvjerio neodlučne da se pridruže bendu ispred pozornice i zaplešu. Doduše, bilo je pjesama na koje se naprosto nije dalo plesati, ali publika se ipak nije vraćala na sjedeća mjesta već je strpljivo čekala neke zaraznije melodije. Čarolija je potrajala do ponoći, kada su se oprostili sa okupljenima.

Ni kišica nije hladila atmosferu

Posljednje su večeri prvi nastupili Canzoniere Grecanico Salentino, talijanski sedmeročlani bend koji je sa okupljenima komunicirao na simpatičnom broken english, uz jednu riječ na hrvatskom – hvala (and my croatian ends here, konstatirao je nakon prvog hvala kojeg je uputio okupljenima) te izvrsnom glazbom. Čvrsta ritam sekcija, uz zanimljiv izbor udaraljki u kojima je prednjačio tamburin (kojemu su i homage odsvirali), davala je temelj za, većinu vremena, zaraznu plesnu melodiju. No, unatoč glazbi i u crno odjevenoj plesačici koja se, poigravajući se crnom maramom, izvijala i skakutala pred publikom pojavljujući se svako toliko pjesama, te mokrim klupama koje su nas dočekale nakon proloma oblaka koji je prethodio trećoj večeri festivala, okupljeni nisu bili raspoloženi za ples sve dok ih glazbenici nisu zamolili da se pridruže. A onda je rijeka ljudi krenula prema pozornici. Prolazi među klupama su se ispunili ljudima i postalo je gotovo nemoguće vidjeti izvođače.

Gužvara se još više progustila kada su se na pozornici pojavili Kries, bend koji već tradicionalno zatvara solinski festival. Predvođeni karizmatičnim Mojmirom Novakovićem, još jednom su oduševili publiku. Ni kišica koja je sipila usred nastupa nije okupljene ohladila – atmosfera je konstantno bila na rubu usijanja. Premda su nam poznate pjesme predstavili u nešto mračnijem aranžmanu, to nije spriječilo okupljene da se rasplešu – tek je nekolicina najupornijih do kraja koncerta ostala sjediti. Tradicionalna Zumba, koju svake godine uspješno odsviraju na nov i zanimljiv način, na pozornici je izazvala potpuni kaos, koji se može usporediti sa scenom koja se viđa na koncertima Stoogiesa za vrijeme pjesme No Fun. Mojmir je prepustio pozornicu rasplesanim članovima publike i bendu koji je odjahao u improvizaciju, da bi se ipak vratio i doveo pjesmu do furiozne završnice. Okupljeni ipak nisu pokazivali namjeru otići kućama pa je bend izveo a cappela pjesmu u kojoj mole ljude da idu doma. Blagoslovio nas je desetak puta, više puta zahvalio na dolasku i podršci kroz sve ove godine te su nešto iza ponoći napustili Gradinu.

Svaki Ethnoambient najbolja je preporuka za onaj sljedeći, kojega se uvijek iščekuje, te preostaje sa osmjehom uživati u dojmovima sa ovogodišnjeg, i sa nestrpljenjem čekati sljedeće izdanje, bez ikakvog straha da će ovaj festival ostati bez publike, ako je suditi prema količini djece koje iz godine u godinu sve više igra, skače i pleše oko pozornice.