Boje crne Afrike nisu tako daleko

Od kraja svibnja u galeriji Foto kluba Split bila je otvorena izložba mladog splitskog fotografa Stipe Marinovića pod nazivom Boje crne Afrike. Kako je Stipe svoje prve ozbiljnije korake u svijetu fotografije napravio volontirajući upravo na ovome portalu, da bi njegov rad potom prepoznali urednici novinskih kuća, kao i žiri natječaja na kojima je ostvarivao visoki plasman, bilo je logično napraviti objavu u kojoj će se, za promjenu, njegovo ime naći u tekstu, a ne ispod fotografije :) U nastavku saznajte kako je uspio financirati čak četiri posjeta Africi, što ga inspirira i kakva je perspektiva za rad fotoreporter u današnje vrijeme.
Stipe (u sredini) na otvaranju izložbe Boje crne Afrike (foto:M.Prgomet)

Koliko se dugo baviš fotografijom, što ti je dalo poticaj za to?

Fotografijom se ozbiljno bavim oko pet godina. Oduvijek me zanimala kao medij, pogotovo novinska, ali kako su i filmovi i aparati donedavno bili jako skupi, tek sam se pojavom jeftinih digitalnih fotoaparata počeo time ozbiljnije baviti.

Otkud novci za putovanja? Kako nalaziš partnere za putovanja - ne ideš sam, sudeći prema onome što se može pročitati na blogu?

Imam dosta prijatelja i prijateljica koji vole putovati. Svi živimo za putovanja i nismo nešto zahtjevni – nije nam previše bitno ni gdje idemo, ni kako idemo, samo da nam je putovati.

Najveći je problem uskladiti godišnje odmore i dakako skupiti novce. No, štedi se kroz cijelu godinu i uvijek nas je bar 4-5 spremno za put.

Ljudi najčešće misle da je putovanje do Afrike skupo pa radije odu u London ili Dublin gdje vjerojatno za par dana u samo jednome gradu potroše puno više nego mi putovanjem kroz par država. Primjerice, u Splitu se može kupiti povratna karta do Maroka za svega 650 kn, a dalje se relativno jeftino busevima i vlakovima može doći do Mauritanije, Senegala... a tamo su hrana, smještaj i prijevoz dosta jeftini.

Ljudi misle da je putovanje do Afrike skupo (foto:S.Marinović)

Zašto Afrika? Ne misliš li da su ti motivi pomalo potrošeni?

U današnje vrijeme valjda ne postoji metar kvadratni zemaljske kugle kojeg nije bar 100 ljudi posjetilo i fotografiralo, ali to ne znači da više nikome nema smisla igdje putovati.
Mislim da, dok god te nešto negdje inspirira, ima smisla odlaziti tamo. Mene eto Afrika i nakon 4 posjeta i dalje inspirira, dok mi je Europa potrošena.

Da li je za tebe fotografija medij kojim se prenose informacije ili umjetnost?

Nisam se nikada smatrao umjetničkim fotografom, već dokumentarnim/novinskim fotografom (fotoreporterom), pa nastojim kroz fotografije ispričati neku priču, zainteresirati gledatelja te prenijeti doživljaje.

Nastojim kroz fotografije ispričati neku priču (foto:S.Marinović)

Čime bi se volio baviti u budućnosti, imaš li nekakve nove projekte u planu?

Bilo bi super kad bi mogao skupa s boljom polovicom putovati po svijetu, pisati reportaže i živjeti od toga. Uvijek mi je bila želja raditi za novinsku agenciju negdje po Bliskom istoku ili Africi, no trenutno me se recesija dočepala pa nemam nažalost nikakvih planova za bližu budućnost, ali volio bih otići u Kongo i Etiopiju, pa se prebaciti na Bliski istok, Južnu Ameriku, a dalje tko zna...

Kakva je prema tvome iskustvu situacija sa fotografijom u Splitu? Koji je omjer pireva, krštenja i sličnih angažmana i pravih novinarskih zadataka koji treba držati da bi čovjek mogao živjeti od fotografije?

Radim u struci kao informatičar, a honorarno snimam reportaže i vjenčanja. Ne živim isključivo od fotografije pa ne mogu dati potpuni odgovor na pitanje, ali, govoreći iz svog iskustva, mogu reći da je situacija jako loša. Prije se od reportaža moglo refundirati veći dio troškova putovanja, a danas novine ne plaćaju ni svoje stalno zaposlene novinare, kamoli honorarce. Slična je priča i sa vjenčanjima – velika je konkurencija i navala novih fotografa te je na kraju često važnije koliko se dobro možeš prodati, a ne koliko dobro radiš.