O invalidnosti pričaju oni koji ju ne žive
13_05_2011
Ovog petka će Đardin preuzeti ulogu izložbenog prostora za radove <strong>umjetnika</strong> čija je nit vodilja bila prikazati poteškoće sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom. Povod je to za razgovor sa jednim od aktivnijih ljudi u radu na promicanju jednakosti osoba sa invaliditetom...
Ovog petka će splitski Đardin u vremenu od 17 do 21 sat preuzeti ulogu izložbenog prostora za radove petnaest umjetnika, čija je nit vodilja bila prikazati poteškoće sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom. Izložba je završna faza projekta Život bez ograničenja kojeg provodi Mreža udruga osoba s invaliditetom Dalmacije (MUOSID). Povod je to za razgovor ugodni sa osnivačem Mreže, i jednim od aktivnijih ljudi u radu na promicanju jednakosti osoba sa invaliditetom, gospodinom Antom Raosom.
Ante Raos - predsjednik Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije
Koji su ciljevi MUOSIDa?
Naš je cilj integracija osoba s invaliditetom kao građana koji žive od svoga rada, dakle, nije nam cilj društvo u kojem će osobe sa invaliditetom biti povlaštena kategorija već želimo imati jednaka prava i šanse kao i ostali građani. Nama ne treba više, treba nam drugačije. Želja nam je potaknuti društvo da se mijenja u korist svih građana, ne samo osoba sa invaliditetom, ali da u toj priči budemo i mi naznačeni kao jedan od prioriteta.
Mreža djeluje šestu godinu – primjećujete li kakve pomake u društvu, institucijama?
O osobama sa invaliditetom se danas mnogo više priča, više se pojavljujemo u medijima, ali nažalost to se uglavnom svodi na priče u smislu - on je invalid, treba mu nešto dati. Mi, kao osobe sa invaliditetom još nismo uspjeli, u onoj mjeri u kolikoj bi trebali, osvijestiti ni one građane koji su nas spremni bez predrasuda prihvatiti.
Problem je u glavama građana pa i samih osoba sa invaliditetom
Želite li reći da nije problem samo u zakonima ili institucijama već i u glavama građana pa i samih osoba sa invaliditetom?
Osobe sa invaliditetom moraju prihvatiti da su oni ti koji će pokrenuti kotač, da ne može nitko u njihovo ime zahtijevati da se društvo promijeni i osigura im mogućnost ravnopravnosti. Nitko tko ne živi invaliditet ne može znati što toj osobi točno treba. Upravo smo zbog toga i pokrenuli projekt jačanja samopouzdanja osoba sa invaliditetom u sklopu kojega će se održati ova izložba.
Dakle, ako živim sa invaliditetom, i ako je meni invalidnost nadahnuće za stvaranje novih vrijednosti i sadržaja, onda ću na jedan kulturan, inteligentan način pokazati da ono što ja zagovaram koristi čitavoj zajednici. Na taj način treba fokusirati i druge, svi imamo drugačije probleme i potrebe, ali svi zajedno možemo stvarati nove sadržaje svima nama od koristi.
Zašto ste se onda odlučili za organiziranje izložbe umjetnika koji, uz iznimku članova likovne radionice UOSIS-a, nisu osobe s invaliditetom, dakle ne mogu iz prve ruke govoriti o problematici?
Mišljenja sam da će ti, većinom mladi, sposobni ljudi svojim znanjem prezentirati osobu sa invaliditetom na jedan posve drugačiji način i mislim da je to pravi model kako zagovarati integraciju – da o invalidnosti pričaju ljudi koje ne žive invalidnost i prikazuju je na način na koji je oni vide. Da mi, osobe sa invaliditetom budemo promatrači toga.
Kroz umjetnost su o invalidnosti pričali i ljudi koje ne žive invalidnost
Mislim da je to jedan dobar način edukacije javnosti – kada se osobe, koje nemaju veze sa tom problematikom, posvete temi i odvoje određeni dio svoga vremena u promišljanju i realizaciji rada, kako bi ukazali na potrebe i težnje osoba sa invaliditetom, pokazuje se da je to društveno bitna stvar koja se tiče svih nas, čitave zajednice, ne samo neke izolirane grupe.
Kojim ste dosadašnjim projektom najzadovoljniji - za koji smatrate da će imati najveći utjecaj na društvo?
Od Mrežinih projekata bih izdvojio Dodir dobrote, projekt koji je stvaran srcem. Najdraže od svega mi je to što smo stvorili mladi tim djelatnika u Mreži koji je svakim danom sve više posvećen tome što radi, i vjerujem da će, i nakon mog odlaska, ova organizacija nastaviti putem koji smo zacrtali.
razgovarala/foto: KMaja
Koji su ciljevi MUOSIDa?
Naš je cilj integracija osoba s invaliditetom kao građana koji žive od svoga rada, dakle, nije nam cilj društvo u kojem će osobe sa invaliditetom biti povlaštena kategorija već želimo imati jednaka prava i šanse kao i ostali građani. Nama ne treba više, treba nam drugačije. Želja nam je potaknuti društvo da se mijenja u korist svih građana, ne samo osoba sa invaliditetom, ali da u toj priči budemo i mi naznačeni kao jedan od prioriteta.
Mreža djeluje šestu godinu – primjećujete li kakve pomake u društvu, institucijama?
O osobama sa invaliditetom se danas mnogo više priča, više se pojavljujemo u medijima, ali nažalost to se uglavnom svodi na priče u smislu - on je invalid, treba mu nešto dati. Mi, kao osobe sa invaliditetom još nismo uspjeli, u onoj mjeri u kolikoj bi trebali, osvijestiti ni one građane koji su nas spremni bez predrasuda prihvatiti.
Problem je u glavama građana pa i samih osoba sa invaliditetomŽelite li reći da nije problem samo u zakonima ili institucijama već i u glavama građana pa i samih osoba sa invaliditetom?
Osobe sa invaliditetom moraju prihvatiti da su oni ti koji će pokrenuti kotač, da ne može nitko u njihovo ime zahtijevati da se društvo promijeni i osigura im mogućnost ravnopravnosti. Nitko tko ne živi invaliditet ne može znati što toj osobi točno treba. Upravo smo zbog toga i pokrenuli projekt jačanja samopouzdanja osoba sa invaliditetom u sklopu kojega će se održati ova izložba.
Dakle, ako živim sa invaliditetom, i ako je meni invalidnost nadahnuće za stvaranje novih vrijednosti i sadržaja, onda ću na jedan kulturan, inteligentan način pokazati da ono što ja zagovaram koristi čitavoj zajednici. Na taj način treba fokusirati i druge, svi imamo drugačije probleme i potrebe, ali svi zajedno možemo stvarati nove sadržaje svima nama od koristi.
Zašto ste se onda odlučili za organiziranje izložbe umjetnika koji, uz iznimku članova likovne radionice UOSIS-a, nisu osobe s invaliditetom, dakle ne mogu iz prve ruke govoriti o problematici?
Mišljenja sam da će ti, većinom mladi, sposobni ljudi svojim znanjem prezentirati osobu sa invaliditetom na jedan posve drugačiji način i mislim da je to pravi model kako zagovarati integraciju – da o invalidnosti pričaju ljudi koje ne žive invalidnost i prikazuju je na način na koji je oni vide. Da mi, osobe sa invaliditetom budemo promatrači toga.
Kroz umjetnost su o invalidnosti pričali i ljudi koje ne žive invalidnostMislim da je to jedan dobar način edukacije javnosti – kada se osobe, koje nemaju veze sa tom problematikom, posvete temi i odvoje određeni dio svoga vremena u promišljanju i realizaciji rada, kako bi ukazali na potrebe i težnje osoba sa invaliditetom, pokazuje se da je to društveno bitna stvar koja se tiče svih nas, čitave zajednice, ne samo neke izolirane grupe.
Kojim ste dosadašnjim projektom najzadovoljniji - za koji smatrate da će imati najveći utjecaj na društvo?
Od Mrežinih projekata bih izdvojio Dodir dobrote, projekt koji je stvaran srcem. Najdraže od svega mi je to što smo stvorili mladi tim djelatnika u Mreži koji je svakim danom sve više posvećen tome što radi, i vjerujem da će, i nakon mog odlaska, ova organizacija nastaviti putem koji smo zacrtali.
| Petnaest umjetnika za Život bez ograničenja Nit vodilja petnaest umjetnika bila je prikazati poteškoće s kojima se susreću osobe sa invaliditetom, a sama je izložba završna faza projekta Život bez ograničenja kojeg provodi Mreža udruga osoba s invaliditetom Dalmacije (MUOSID). Na izložbi sudjeluju: Aida Tosuni, Andro Banovac, Daša Grbac, Josip Špika, Marin Baučić, Senka Mrkonjić, Iruška Perišić, Nikola Perišić, Tonči Parač, Vesna Bilić, Anagram Art, Boris Šitum, Ines Vidović, Karin Grenc i Milan Brkić. |
razgovarala/foto: KMaja