Jedan od ciljeva: biti običan

Ni preko 60 godina postojanja, desetci i desetci kazališnih komada raznih žanrova domaćih i svjetskih autora odigranih u Hrvatskoj i diljem Europe, suradnja sa profesionalnim glumcima, koreografima te redateljima, kao i činjenica da su 2007. osvojili Grand Prix Međunarodnog festivala komornog teatra Zlatni lav u Umagu, nisu uvjerili nadležne da konačno udrugu Novi život nazovu i pravno onim što bi, kako stara izreka kaže, i slijepac zaključio da ona jest – kazalište. Kazalište slijepih i slabovidnih, da budemo precizniji, i to prvo takvo u svijetu.

Kada su se devedesetih konačno počela osnivati kazališta slijepih u Europi, prihvatili su se i organiziranja bienalnog svjetskog Festivala kazališta slijepih i slabovidnih BIT (Blind in theatre), jedinog takvog festivala u svijetu.

Promotivni spot Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život

Kako su ovoga vikenda posjetili Split sa dvjema predstavama, iskoristili smo priliku za razgovor sa Vojinom Perićem, profesionalnim glumcem, piscem i direktorom kazališta, koji uz to obnaša dužnost predsjednika Hrvatskog saveza slijepih, te je član Vladinog povjerenstva za osobe sa invaliditetom.

Želimo približiti naš život

Koje predstave ćete igrati pred splitskom publikom?

U subotu smo donijeli dječju predstavu Balada o pingvinu u Gradskom kazalištu lutaka, autorice Lane Šarić, koju je na scenu postavio Ivan Plazibat, Splićanin koji režira po Zagrebu. Nastojimo uvijek napraviti nešto zanimljivo i originalno, pa je programska knjižica za ovu predstavu osmišljena tako da se iz nje mogu izrezati likovi i gledatelji mogu odigrati sami svoju predstavu.

U nedjelju ćemo u HNK-u izvesti Bijelo, bijelo, bijelo, predstavu temeljenu na knjizi Ogled o sljepoći Josea Saramaga, koji kroz kontroverznu priču o epidemiji bijele sljepoće daje metaforu društva. Po istom je romanu snimljen film 2008. godine. Djelo je dramatizirala Ana Prolić – Kragić, a režirao Mario Kovač.

Da li vam je, s obzirom da ste sami slijepi, bilo lakše odigrati ulogu osobe koja oslijepi?

Glumim osobu koja naglo izgubi vid, dakle za moj lik je to iskustvo potpuno drugačije od svega što je prije doživio. Ja se u tom svijetu već odavno snalazim, a sada je trebalo odglumiti da mi je sve novo i to nije bilo uopće jednostavno.

Pripremate li se na neki poseban način za predstavu; da li je problem prebacivati se sa pozornice na pozornicu?

Ne. Scena kao scena, uvijek je ista, a ulaze i izlaze s nje prođemo prije predstave, tako se upoznamo sa novom okolinom i to je to.

I mi imamo emocije, veselimo se, ljutimo, psujemo…

Koji je cilj umjetničkog djelovanja Kazališta?

Želimo približiti naš život na širokim masama prihvatljiv način – pokazati da i mi imamo emocije, veselimo se, ljutimo, psujemo… Ne određuje nas samo činjenica što smo slijepi. Mi smo kao svi ljudi – mi – to je ono što želimo da ljudi shvate i prihvate, da se promijeni uvriježeno mišljenje o sljepoći. Naravno, svjestan sam da je to dugotrajan proces koji teče puno sporije nego što itko od nas želi, ali nisam nestrpljiv. Stvari se vjerojatno neće drastično promijeniti za moga života, ali će oni koji dođu iza mene imati već utabanu stazu i nastavit će krčiti put.

Također, kao teatar želimo razbijati uvriježene konvencije, raditi stvari koje ljudi ne očekuju, koje se ne rade u kazalištu – eksperimentirati, satirati taštinu.

Ima li razlike u pristupu prema vama u Hrvatskoj i vani?

Razlika u pristupu je nebo-zemlja. Vani dobijemo tretman kao svaki profesionalan teatar, primjerice dobijemo prostoriju za sebe, tzv. green room, dok kod nas ne možeš praktički ni honorar zatražiti. Za ilustraciju, njemačka i britanska kazališta slijepih imaju status profesionalaca, a osnovana su tek devedesetih. Kod nas sve ide nekako sporije i teže.

Planovi i želje Kazališta za budućnost?

Pripremamo Moliereovog Škrca, a nadamo se u budućnosti prijeći preko velike bare i napraviti turneju po SAD-u.

Vlast je slijepa na probleme slijepih

Nažalost, Hrvatska je na samom dnu što se tiče brige o osobama sa invaliditetom, nedavno su vam, pod izlikom krize, ponovno skresali ionako skromna prava. Iz Vlade vam dulje vrijeme obećavaju rješavanje nagomilanih problema, u kojem je to stadiju?

To je u stadiju gdje mi planiramo uskoro masovni štrajk glađu. Naime, vladajući nas posljednjih 12 godina vuku za nos, serviraju nam neprestano laži i vrijeme je da to konačno prestane. Ja prenesem ljudima njihova obećanja, pa ispada da ja lažem. Hvala lijepa, to mi ne treba. Vlast je, u najkraćim crtama kazano, slijepa na probleme slijepih, te je vrijeme za radikalne akcije. Problemi osoba sa invaliditetom se naprosto ne mogu rješavati jeftinim kozmetičkim zahvatima; uostalom žele li nas uvesti u Europu, vladajući se konačno moraju suočiti i sa tim.

Kako se vi nosite sa svojim invaliditetom u svakodnevnom životu?

Mislim da su u društvu pogrešno postavljene neke stvari – smatram da je veći invalid onaj koji krade, laže, zlostavlja, no u našem su društvu takvi delinkventi obično prihvaćeni, a ljudi poput mene su stigmatizirani i marginalizirani.

Vojin Perić: jedan od osnovnih ciljeva u mom životu je biti običan

Jedan od osnovnih ciljeva u mom životu je biti običan. Kada sam došao iz rodnog Sarajeva u Zagreb, u vrijeme Novog vala, išao sam na koncerte, sa ekipom sam se pentrao po Sljemenu, jednostavno nismo imali barijere u glavi, unatoč hendikepu. Vjerujem da i danas živim znatno ispunjenijim životom nego mnogi ljudi koji vide. Moraš se događati, ako zaboraviš da postojiš i kukaš nad sobom jer si slijep, jer nemaš posao, jer ti je teško, gotov si. Trebaš se boriti za svoj osobni integritet.

razgovarala: KMaja
foto: Maja Prgomet