Mislili smo da smo otkrili novi sport

Većina ljudi, kada ugleda biciklista koji prolazi velikom brzinom niz neravni teren, reagira pokojom psovkom i procjenom mentalnog stanja dotičnog. Što je tim, u očima slučajnog prolaznika suicidalnim manijacima, na umu saznali smo iz prve ruke – u Splitu jedanaestu godinu zaljubljenici u brdski biciklizam okupljaju se u biciklističkom klubu Krš, čiji nam je predsjednik Vinko Miketek drage volje objasnio detalje sa kojima prosječni građanin nije upoznat i raščistio sve potencijalne dubioze vezane uz ovaj sport .

Vinko Miketek, predsjednik splitskog Biciklsitičkog kluba Krš

– Sve je počelo kada smo '98.-'99. Ratko (Mimica, sada potpredsjednik kluba op.a.) i ja, inače kolege s faksa, shvatili da nas veseli nešto drugačija vožnja po Marjanu – nizbrdo, i to što brže, započinje priču Vinko.

– Kako je u to vrijeme internet bio u počecima, a ni komunikacija među gradovima nije bila dovoljno razvijena, mislili smo da smo otkrili novi sport. Kako smo se iznenadili kada smo shvatili da vani postoji cijela kultura brdskog biciklizma! Taj sport je inače relativno mlad, osnovan je 70-ih godina prošloga stoljeća iz čiste ljubavi prema brzini i vožnji bicikle po zahtjevnim stazama, upravo onako kako smo ga i mi otkrili, kaže Vinko.

– Kada smo shvatili da u Hrvatskoj postoje klubovi koji okupljaju vozače, odlučili smo se osnovati nešto slično u Splitu i tako je 2000. godine osnovan biciklistički klub Krš. Treba naglasiti da se brdski biciklizam dijeli na više potkategorija, a u našem se klubu igrom slučaja okupilo najviše zaljubljenika u downhill i cross country, no nismo zatvoreni za ostale discipline. Mlađe su generacije, kao što se može vidjeti na ulici, više zagrijani za BMX-ice i bilo bi izvrsno kada bi nam se pridružili neki mladi ljudi koji žele nešto pokrenuti u tom području.

Želja nam je pokrenuti mlađe generacije zagrijane za BMXice

Kroz klub je do sada prošlo pedesetak članova, s time što uvijek imamo stalnu bazu od desetak ljudi koji su uvijek spremni za vožnju. Događalo nam se da dođu ljudi koji misle da za ovu vrstu sporta treba biti lud, ali takvi bi vrlo brzo shvatili da to nije mjesto za njih – skršili bi sebe, biciklu te bi na koncu odustali od cijele priče. Vrlo je bitno shvatiti da je ovo ekstremni sport kao i svaki drugi – treba biti čvrst u glavi, poznavati stazu, svoje mogućnosti te ograničenja svoje bicikle, ovdje je vrlo bitan faktor taj spoj čovjeka i tehnologije. Dakako, upotreba zaštitne opreme je obavezna. Ljudi, kada vide nekoga kako juri nizbrdo, nisu svjesni koliko je puta taj biciklist prošao tom stazom, upoznao svaki njen kamen, te da on prije samoga spusta u glavi ima točnu rutu i način na koji će prijeći stazu, naglašava Vinko.

Od osnivanja kluba niste sjedili skrštenih ruku – prihvaćali ste se organizacije raznih manifestacija na kojima ste i sami sudjelovali. Kakva je sada situacija, da li je famozna kriza zahvatila i brdski biciklizam?

- Ovim se sportom u Hrvatskoj bavi više tisuća ljudi – samo istarski klub, na primjer, broji nekih 5 tisuća članova. Nažalost, uvjeti za rad u Hrvatskoj i vani se ne mogu uspoređivati, u Hrvatskoj ne postoje ljudi koji žive od biciklizma niti postoje kvalitetne staza za trening. Unatoč profesionalnom pristupu – treniramo kao da smo profesionalci – praktično smo amateri, ne živimo od toga. U nas, primjerice, nije prepoznata ni mogućnost suradnje između biciklista i skijaša, te je tako ideja korištenja staze na Sljemenu van sezone neslavno propala, unatoč tome što je i sponzor bio osiguran. Takav vid suradnje inače izvrsno funkcionira u Europi – skijališta se preko ljeta jednostavno pretvaraju u bike parkove i zarađuju novce van skijaške sezone.

U Europi se skijališta preko ljeta pretvaraju u bike parkove

Godišnje se organizira više natjecanja – službena, za koja svaki sudionik mora imati licencu, te ona koja se ne boduju, ali su najčešće publici atraktivnija, pa ih dosta ljudi posjećuje zbog ekipe, i za njih nije potrebno imati licencu, a to su: Vanka regule na Braču, Pannonian Challenge u Osijeku, te Downtown natjecanja koja su organizirana u Rijeci i Sarajevu. Mi smo jedno vrijeme na Žnjanu organizirali međunarodno natjecanje Extreme bike showdown koji je nažalost propao skupa sa gašenjem sajma Gušti. Inače, naši članovi uvijek rado pomažu u organizaciji vožnji i utrka, te održavamo prijateljske kontakte sa klubovima diljem Hrvatske.

Sada smo se prihvatili organizacije Proljetne lige – niza vožnji koje će se održati prije glavne sezone, a prva je na redu 20. veljače i to u Bitelićima kraj Hrvaca, tamo inače polijeću paraglajderi. Liga je zamišljena kao način populariziranja sporta, sa ciljem upoznavanja javnosti sa našim djelovanjem, i za, nadamo se, privlačenje novih članova. Sudjelovati mogu svi koji se pojave sa biciklom i potrebnom sigurnosnom opremom (kaciga, štitnici). Važno je napomenuti da svatko vozi, kao i na svim natjecanjima u ovim kategorijama, na vlastitu odgovornost.

Koja je dobna granica za bavljenje ovim sportom? Da li je to muški sport?

Sport nije ograničen ni spolom ni godinama. U Splitu trenutačno nažalost nemamo aktivnih članica, ali u Hrvatskoj ima žena koje voze. Momentalni profil našeg prosječnog člana je punoljetni muškarac, od 18 do 45 godina. Mnogi pomisle da je za ovaj sport bitna samo brzina i ludost, no godine donose vrijedno iskustvo, tako da su u svjetskom vrhu vozači od preko 30 godina – imaju dobitni kombinaciju iskustva, pribranosti i kondicije.

Na Marjanu izbjegavamo pješake koliko je moguće

Kažeš da u nas nema staza za vježbanje – gdje to onda svakodnevno vježbate?

Najčešće vježbamo tamo gdje nam je najbliže, na Marjanu. Izbjegavamo pješake koliko je moguće – vozimo stazama koje nisu prometne, u doba dana kada je manje ljudi, te žrtvujemo jednoga vozača koji sporije vozi ispred skupine i upozorava na potencijalni problem. Imamo puno ideja i kako bi pokrenuli ovaj sport, razvili staze i za druge ekstremne sportove te privukli i strane vozače no teško je pronaći sponzore; svi bi htjeli da mi nešto prvo sami napravimo pa bi oni ulagali kasnije.

Zašto bi se netko učlanio u vaš klub?

Ne dijelimo, istina, bicikle, no nudimo pomoć i savjete početnicima – mi koji smo uključeni od samih početaka bili smo prisiljeni neke dijelove sami izrađivati, tako da imamo dosta iskustva sa biciklama. Realno gledajući, prosječnom je vozaču praktički nemoguće odmah nabaviti profesionalnu biciklu, koja košta između 20 i 30 tisuća kuna, ali pametnim ulaganjem, svatko može postepeno, uz nadogradnju, doći do kvalitetnog vozila. Ostvarili smo izvrsnu suradnju sa trgovinama opreme za bicikliste, tako da naši članovi imaju popuste na opremu, kao i na servis.